PIŠE: Marijana Petrović, spec. me

Još se ne zna sta je uzročnik ovog straha. Igla jeste simbol fizičkog, ali i emocionalnog bola. Ima mišljenja da je ona evoluciona tekovina, jer su nekada ubodi za mnoge bili smrtonosni, pa se vremenom strah od uboda transponovao u tripanofobiju, odnosno strah od uboda iglom i medicinskih procedura. Bliže istini je mišljenje da postoji porodična predispozicija, prije nego genetska, jer je utvrđeno da članovi iste porodice veoma slično reaguju u takvim situacijama.

Za sada nemamo podatke kako se ponašaju djeca sa drugih geografskih širina, npr. mali Francuzi, Danci ili Japanci kako bi zaključili da li je ova pojava uobičajena ili ne. U svakom slučaju, porodice i njihovi članovi se razlikuju prema stepenu emocionalne ekspresivnosti, labilnosti, ličnim iskustvima, kao i iskustvima sa medicinskim procedurama, pa je „učenje po modelu“ od starijih kod male djece veoma zastupljeno.

Posebno treba istaći dječju osjetljivost, neiskustvo, zavisnost od roditelja i njihovih reakcija, kao i „sposobnost čitanja njihovih strahova’ u situacijama koje izazivaju strah, jer novo i nepoznato jeste izvor nesigurnosti i iracionalnih zaključaka (npr. „izgubiću krv“, „umrijeću“, „zaraziću se od neke grozne bolesti“). Zato je važno da roditelji budu razumni, mirni, informisani, pribrani  i da ne „paniče“, kako ne bi djeci ulili dodatni strah i izazvali razne katastrofične fantazije sa kobnim posledicama kod mališana.

Prvo iskustvo u susretu sa laboratorijom i vađenjem krvi ili zdravstvenom ustanovom je veoma važno, jer ukoliko je bolno, izrazito neprijatno ili nasilno, dijete može izvesti zaključak da su sve medicinske intervencije takve. Ova fobija zahtijeva ozbiljan pristup jer može da izazove izbjegavanje medicinske pomoći. Na djeci je da se plaše, a na roditeljima da ih oslobađaju straha.

Zato je neophodno da roditelj priprem djetete. Kako se to radi?

Normalno je da nešto što je novo i nepoznato izaziva strah kod djece. Zato,

• upoznajte dijete preko slikovnica i dječjih enciklopedija sa ulogom doktora i medicinskog osoblja u procesu očuvanja njihovog zdravlja. Objasnite da su to dobri i školovani ljudi koji pomažu djeci kada se razbole, povrijede ili imaju visoku temperaturu. Recite im da su oni dobronamjerni ljudi i da će samo uz njihovu pomoć, uz prateće medicinske intervencije, brzo ozdraviti i vratiti se među  djecu i igračke. Nikada ih nemojte plašiti doktorima, bolnicom i „bocama“.
• Izbjegavajte gledanjeTV emisija, a naročito popularnih serija i fimova gde se prikazuju morbidne scene iz obdukcionih sala ili liječenje teških bolesti, jer je dječje mišljenje konkretno, nije dovoljno razvijeno. Djeca bukvalno shvataju ono što posmatraju. Takve scene ih  preplavljuju strahom, dovode do pogrešnih zaključaka i izazivaju iracionalne strahove od komadanja tijela, kastracije ili smrti.
• Nemojte pred mališanima govoriti o ruznim iskustvima, bolestima i smrti članova porodice koji nisu „umrli od starosti“, odnosno ne vezujte umiranje sa bolestima.
• Na roditeljima je da „rasplaše“ dijete, ali ih ne treba lagati da davanje injekcije ili vađenje krvi ne boli, jer to nije istina. Ako ih lažete, više vam neće vjerovati. Recite djetetu da je bol kratkotrajna i da će poslije toga biti zadovoljno. Pohvalite ga javno, recite da je hrabro i da ste ponosni na njega. Pohvalite hrabrost i pred manje poznatim osobama i drugarima. Upravo tako će se i osjećati. Kupite mu odmah nakon intervencije neki slatkiš i naglasite da to dobijaju samo hrabra djeca. Nikako nemojte spominjati nikakvu kaznu ukoliko se mališan opire.
• Mališanu u iskrenom razgovoru predočite gdje ćete ići, ko se sve tamo biti (ljekari, medicinsko osoblje, druga djeca u čekaonici), kako bi bio što spremniji i opušteniji u kontaktu sa njima. Recite mu da će tamo biti i druge djece koja će  plakati, vrištati itd. Ali da je to „glupo“ ponašanje koje svima otežava situaciju, kada će ionako će dobiti injekciju ili vaditi krv, i poslije toga će biti nagrađeno i zadovoljno jer će se osjećati „herojski“.
• Ukoliko dijete ima snažne manifestacije straha od igle, koje se inače mogu javiti i u „mirnim“ uslovima prilikom neke slične scene na filmu, tipa lupanja srca, plitkog disanja, zacjenjivanja, bježanja, znojenja, bljedila itd. izdvojite ga, uzmite u naručje, i probajte mirnim glasom da mu date instrukcije koje se odnose na tehnike disanja. Naime, smirite mu dah i zajedno počnite da udišete kroz nos, brojeći do pet (kao da mirišete ružu), sa kratkim zadržavanjem daha, i da izdišete (to je treća faza disanja) duplo duže od udisanja takođe brojeći (kao da duvate svjećice na torti). Brojanje i komentari će mu skrenuti misli, i smiriti. Poslije pet ili deset minuta se vratite u prostoriju.
• Ponekad direktan ulazak kod ljekara ili tehničara pomaže, jer dijete ne posmatra drugu djecu čiji strah može djelovati zarazno. S druge strane  naglo se radvaja od majke ili oca, nemajući vremena da traži zaštitu i sigurnost, i eventualni manevar da izbjegne neprijatnu situaciju.
• Ponekad nije loše, kada je situacija „hladna“, tj. dijete zdravo, da prošetate do doma zdravlja, ambulate ili laboratorije, kao sto šetate pored drugih institucija (samoposluge, škole, vrtića), kako bi shvatilo da je odlazak na takva mjesta normalan dio života.
• Pomažu i „igre doktora“ kod kuće. Mijenjajte uloge pacijenta i doktora, koristite „boce“, slušalice, „makaze“ i „medicinske instrumente“, kako bi se dijete u igri rasplašilo i odigralo i jednu i drugu ulogu.

Iako su slični,  strahovi se razlikuju po intenzitetu, trajanju, načinu nastanka i simbolici (značenju), i za svakoga imaju posebno značenje,  pa ukoliko onesposobljavaju sprovođenje medicinskih procedura, zatražite pomoć psihologa.

Izvor: Moj pedijatar