PIŠE: Mama Marija
Ostaje trag misli, osjećanja, događaja. Stvoren je svijet udaljen od naših svakodnevnih dešavanja. Beskrajno polje mašte. Iznenađenje na svakom koraku. Dobar savjet i pouka.
To šarenilo korica u koje tako fascinirano gledate tek je mali niz boja iz spektra koje svaka od njih kriju u svojoj unutrašnjosti, a koje zasijaju kad se zadubiš u naizgled crno – bijelu kompoziciju slova.
Kupovali smo jednu po jednu. Prvo po mom, kasnije po vašem izboru. U početku su korice bile ključne u vašem odabiru. Imamo u našoj maloj biblioteci čak jednu sa rotirajućim očima dinosaurusa. Ma koliko to od strane drugih bilo svrstavano pod »bacanje para«, to je bila polazna osnova u tvojoj, a sada i sestrinoj ljubavi prema dinosaurusima i nastojanju da se što više o njima sazna. Tako sam i ja naučila ono o čemu nijesam znala baš ništa, pa umijem navesti značajan broj vrsta, iako nailazim na vaše kritike da brahiosaurus nije bio mesožder, već biljojed.
Shvatila sam da smo na pravom putu onog trenutka kada si ti upitao: »A, o čemu govori ta knjiga?«
Dug, zabavan i najrazličitijim dogodovštinama je ispunjen put od slikovnice i perioda kada nijeste razumjeli ništa (ili bar mi odrasli tako naivno mislimo) dok ste ručicama prelazili preko glatke šarene površine, do trenutka kada se počeo formirati ukus i vršiti vlastiti izbor .
U početku su ti vitezovi i princeze, koji su se smiješili sa svake nove stranice, govorili vam o divnom svijetu u kojem žive. Svijetu koji ćete kasnije doživljavati kao nerealan, ali koji će pomoći da shvatite koliko je velika magija mašte.
Dobro uvijek pobijedi – poruka je svake bajke. Kroz život će vam se često činiti da nije tako. Bajke ćete ostaviti djetinjstvu kojem pripadaju i biti, možda, pomalo ljuti što vas nijesmo upozorili da u realnosti stvari ne funkcionišu baš na takav način. I biće potrebni padovi, poneka bol, po koja suza, tek da se očvrsne, a potom shvati da suština stvarnosti ipak nije toliko udaljena od one poruke iz bajke koja vas je umirivala nakon pretrpljenog straha zbog nedjela zle kraljice.
Sa osmjehom ćete se sjećati Jovančetove družine i želje da se i sami nađete u »tepsiji«. I upravo to sjećanje biće vaša »tepsija«, ušuškana, skrivena, bezbjedna i bezbrižna, mjesto na kojem ćete moći da povratite snagu. Nosiće miris djetinjstva, slike i osjećaje kojima se vraćate kad vam je potrebno sklonište od svakodnevice.
»Plavi čuperak« će buditi uspomene na prve simpatije, iako je čuperak možda bio crni i nije dosezao do oka ili nosa. Ipak, uspio je baš kako je opisano da pomuti sve klikerčiće u glavi i ostao kao trajni podsjetnik topline u srcu i obrazima uvijek kada bi se taj neki vaš čuperak pojavio.
Svaki put, bez obzira na godine, pročitana dijela sa »težim« i tužnim sadržajem, doživjećete jednaku bol kao prvi put kada ste pročitali »Djevojčicu sa šibicama«. Osjetićete empatiju, sposobnost koja ljudskom biću daje za pravo da bude nazvan čovjekom, pouzdan znak postojanja velike količine ljubavi i valjana pretpostavka za humano djelovanje.
Sa osmjehom, nesvjesnim, iskrenim, čitaćete o vuku, lisici, sljezu i njihovoj boji.
Neko djelo ćete pročitati zato što treba, neko zato što vam je privuklo i zadržalo pažnju, neko ćete preskočiti, neko započeti i odustati, neko ćete čitati više puta sa istom posvećenošću i žarom. Ali, ostaće potreba da se vratite knjizi kao izvoru znanja, razonodi, skloništu, vratima iza kojih se krije najšarenije polje emocija, doživljaja, maštanja. Ne dozvolite toj magiji da nestane, nikada!
