PIŠE: Tatjana Kuljača
Neke žene osjete odmah, a neke baš i ne. Nema to veze s tim da li je proradio materinski instikt, već prosto između dva bića iskra ljubavi se upali odmah ili nekoliko trenutaka nakon toga. Nije ni čudo! Porođaj, kako god on izveden, za ženu je traumatično i predivno iskustvo. Stvorila sam novi život. Nema ništa božanskije što žena može uraditi od toga. Kažu da se porođajne muke brzo zaborave, no ja pamtim kao slon. Neću pisati o onom bolnom dijelu, nije o tome riječ. Hoću da uhvatim zauvijek onaj momenat upoznavanja i prepoznavanja dvije duše, kada sam poljubila onaj medeni nosić i gledala u one okice koje su me mrko posmatrale a ustvari su se samo navikavale na svjetlost ovog svijeta. Nije jednostavno, devet mjeseci bebe provedu u maminoj pupi potpuno zaštićene i ušuškane. Ne možemo im zamjeriti što nam se ne osmjehnu odmah.
Sjećam se prvog porođaja i trenutka kada su mi donjeli bebu. Privila sam je na grudi. Osjećaj potpunosti i totalne nirvane nikada neću zaboraviti. Sreća, ogromna, neopisiva! Emocije koje tjeraju suze na oči. Mirišem je, znam da me je do prije četiri sata šutirala i pokušavala mi pomjeriti desno rebro iz ležišta. Gledam na koga liči, a onda shvatim da me baš briga na koga liči, samo neka je živa i zdrava. Obožavam je, volim, ljubim. Plašim se da je ne ,,polomim”, djeluje tako sićušno i krhko. Naslonila ona glavicu blizu maminog srca. Spava, diše. Razmišljam kako još nisam vidjela takvo povjerenje kad se bezrezervno nasloniš na nekoga i osjećaš da će te štititi i da ti se ništa ne može dogoditi. Prvi smješak iz sna sam uhvatila kamerom. Puštam ga i danas kad želim prizvati onaj osjećaj neopisive i skoro budalaste sreće, kad ne vidim ništa drugo i na svijetu ništa drugo ne postoji. Odrastanje djece pamtimo sa pomješanim osjećanjima. Nije lako, ali je predivno. Stvaraš malog čovjeka. Učestvuješ u oblikovanju jedne duše i osobe. Opet, budu svoji, čisto da te opomenu da sami biraju svoj put, od malih nogu.
Ubjedljivo najzanimljiviji su sa navršene tri godine. Tada su puni izjava koje nasmijavaju i najzgrčenije mišiće. Sjećam se teatralne predstave kroz zatvorena vrata od sobe: ,,Mama, plače ti dete!!! Ostaću ovde do kraja života!” ,,Đed se upr’o”, za jednog našeg dedu koji je oniži rastom. Za istog dedu je takođe izjavila: ,,Ne smije deda kafu, on je mali!” Učio jednom prilikom tata Sofiju da napiše broj pet, a ona se muči, muči i na kraju izjavi: ,,Ja ne znam, ja sam mala. Hoćeš da ti napišem slovo Г ?” Vidi ona da je to nešto slično.
A što tek zna sakriti stvari! U vječitoj potrazi za papama kroz kuću, vidno iznervirana, upitah svoje dijete: ,,Sofija, gdje su ti papuče?”, ona odgovori: ,,Ispod stola, neću ti kazati!” Samo da se zna, glupira se glupaljkom. Jednom prilikom je dobila čokoladu od djeda i kako zna da je ne smije pojesti prije ručka, uzvrtjela se, došla do mene i rekla: ,,Mama, vidiš, ovdje lijepo piše ČO-KO-LA-DA-PRI-JE-RU-ČKA!’’ Cijenim trud i snalažljivost, ali pravila su pravila.
Iz vrtića je jednom došla sa izjavom: ,,Mama, juče smo ja i drugar pitali kuvaricu šta ima za ručak i ona je odgovorila: ,,Životi!’’, a ja sam je čula ,,Žiroto’’. Pretpostavila sam da je za ručak, ipak, bio rižoto i da niko svojim životom nije platio da biše oni taj dan jeli.
Pred rođenje druge bebe plašila sam se da li ću ga moći voljeti kao prvo. Sina sam vidjela dan nakon porođaja. Kad smo se njušnuli rodila se ljubav na prvi pogled, ogromna, neuništiva, predivna. Ništa ne boli kad je beban u mom naručju. Sve prestaje da postoji. Izmami mi onaj blago tupkasti pogled i osmjeh čim uđe u sobu moja ,,beba broj dva’’. Sad uživamo u komunikaciji. Guče on, gučem ja. Cmačem one medene kiflice od nogica, ljubakam prstiće na stopalima, uvučem nos između ramena i vrata i mirišem, mirišem dok se dobro ne nadišem tog slatkog, nevinog mirisa bebe. On uživa, mama još više. To je onaj stepen slatkoće kad počnu da svrbe zubi, bih nešto da gricnem, pa onda ljubim, ljubim, ljubim. Znam da će se za koju godinu ,,oteti’’, neće dati da ga gnjavim, pa koristim sad svaki momenat, dok sam jača od njega. A tek osmjeh… Kad se nasmije najsrećnije na svijetu, kao da me nije bilo danima!
Volimo ih jer su nam na prvom mjestu. Čim ih dobijemo sebe svrgnemo sa najbitnijeg mjesta u našem životu i na to isto postavimo djecu. To su naši produžeci. Jedini siguran trag koji za sobom ostavljamo. Volimo ih najčistijom ljubavlju, da nam traju što duže, da njihove zvijezde svijetle najjače na nebu i da budu bolji od nas samih. Što im jača krila podarimo letjeće više i dalje. Jednom se moj suprug našalio sa Sofijom i pitao je: ,,Šta misliš, ko koga više voli, da li ti mamu, ili mama tebe?” Rekla sam mu, da ona ne čuje: ,,Mama nju’’. Ovako možeš voljeti samo onoga kog si stvorio.
Priča iz knjige ,,Kako raste mama”
