PIŠE: Nevena Zuber
Kada sam postala mama, jedva sam čekala kada ću Noi početi da čitam slikovnice. Da se razumijemo, čitala sam mu otkad se rodio, ali nisam mogla dočekati trenutak kada ću imati neku povratnu informaciju s njegove strane. Nisam dugo trebala da čekam na to. Bilo je ljeto i na nekom od štandova uz plažu kupila sam par slikovnica. Naveče smo se ušuškali u krevet, uzeli „Tri praseta“ i tako je sve počelo. Noa je taman punio godinu dana (da, rano je počeo da govori) i samo je vikao još i opet. Naravno da sam bila oduševljena, jeeeeeeee, sviđa mu se (to je ona povratna informacija koju sam čekala)! Nakon sedam dana dosadili su mi i vuk i praščići. Znala sam cijelu priču napamet (i danas ju znam!). Potajno sam željela da izgubimo slikovnicu, da prašići srede vuka ili da on pojede prašiće… ma ja ću ih sve pojesti redom, i slikovnicu, samo da više ne moram da čitam istu priču.
U razgovoru s drugim roditeljima shvatila sam da nemam samo ja taj „problem“ i nekako vam bude lakše kada znate da niste sami, zar ne? Onda sam počela da tražim odgovor na pitanje: „Zašto djeca traže da im se čita uvijek ista priča?“. Tražila sam, čitala i shvatila da uprkos svojim manama čitanje iste slikovnice donosi mnoge prednosti za male čitatelje. Sjetila sam se latinske izreke „Repetitio est mater studiorum“ – Ponavljanje je majka učenja. Svi učimo ponavljanjem, tako da nije čudno što djeca traže uvijek iste slikovnice. Na taj način mozak „upija“ priče i nove jezičke obrasce. Istraživanje o usvajanju jezika kod djece, koje su sprovele britanske psihološkinje Horst, Parsons i Bryan, pokazalo je da djeca kojoj se čita ista knjiga više puta brže zapamte i usvajaju nove riječi od djece kojima se čitaju različite knjige (a sadrže iste nove riječi). Dijete neke riječi treba da čuje i do 250 puta prije nego što ih u potpunosti zapamti i shvati. Čitanjem usvajaju veliki broj riječi, čime obogaćuju svoj vokabular. Slušanjem omiljene priče uočavaju da se jezik ne sastoji samo od slova već i glasova i rima. Ako ste roditelj, onda znate da djeca vole rutinu. Ona im daje osjećaj kontrole nad okolinom i sigurnost jer mogu predvidjeti što ih čeka. Rutina je važna u svim aspektima života, pa tako i u čitanju. Čitanje iste priče pomaže djetetu da se umiri i opusti, što je od velike važnosti kada se dijete sprema na spavanje. Na taj način dijete povezuje osjećaj bliskosti i ugodnosti kako s vama tako i s čitanjem.
Ako vam ponestane ideja i entuzijazma, iskoristite tu istu slikovnicu kao tražilicu – zadajte im pojam koji moraju pronaći. Uz slikovnicu učite boje, oblike, vrste životinja, ma sve što vam padne na pamet. Obrnite uloge: vi slušajte, a dijete neka „čita“ priču. Uvedite neke nove likove u priču i razgovarajte kako bi priča sada mogla teći. Kada vam se čini da ne prate priče, promijenite pojedine riječi i vidjeće te kako će vas brzo ispraviti i reći: „To ne ide tako!“
Učenje novih riječi, širenje vokabulara, razumijevanje pročitanog, upoznavanje jezika, bolje komunikacione vještine, veće samopouzdanje samo su neke od pogodnosti koje donosi čitanje. Zato, dragi roditelji, bake i djedovi, čitajte iznova iste slikovnice i ne preskačite nove nepoznate riječi i pojmove. Upravo suprotno, ukažite na njih prvi, objasnite im njihovo značenje, vrlo brzo ćete uočiti kako ih je dijete zapamtilo i usvojilo. I, naravno, imajte strpljenja jer malenim glavicama treba malo duže da ih zapamte.
Noa s početka priče danas ima i sestricu s kojom smo bezbroj puta čitali „Tri prašeta“, ali ovog puta nisam gubila živce. Znala sam zašto je to potrebno i važno. Upravo iznova i opet čitamo sjajnu novu slikovnicu „Voštane bojice u štrajku“ Drewa Daywalta, u kojoj sam sama sebi napravila „medvjeđu uslugu“ i svakoj od 12 pastela dala drugi glas. Pa kada čitam iznova, ne mogu se sjetiti koji je čiji glas, ali Erin i Noa to jako dobro znaju, pa me ispravljaju, čak i sami daju svoje glasove. Dobro se zabavljamo dok iznova čitamo iste slikovnice.
Izvor: Gradska biblioteka Rijeke
