PIŠE: Mama Marija

Neko od prijatelja na društvenim mrežama like-ovao je status jedne od brojnih life coach. Priznajem da nedovoljno poznajem njihove misije, uz poštovanje toga čime se bave, ja se nijesam pretjerano bavila proučavanjem i otkrivanjem suštine istog. Na temelju osnovnog stepena informisanosti imam predstavu da su to ljudi koji su kod sebe, ili su drugi kod njih, prepoznali dar, pa i na osnovu stečenog formalnog ili neformalnog obrazovanja opet na tom kolosjeku, uspijevaju da malo bolje nego drugi sagledaju život, odgovore na vječite i svakodnevne nedoumice, pravilnije se postave pred izazovima, i sve to nesebično dijele sa nama putem svojih predavanja, blogova, knjiga, i prevashodno svakodnevnim  objavljivanjem neke sopstvene mudre misli primjenjive u životu svih nas. Međutim, kao i u svakom drugom poslu koji neko radi zbog ljubavi, drugi opet zbog zarade, i ovdje se javljaju oni manje ili više uspješni, oni koji bolje gađaju suštinu i oni koji su u pokušaju.

Ipak, bez obzira na opširan uvod u kojem dominiraju life coach, nijesu oni tema ove priče, mada su mi dali povod za nju.

Dakle, pročitala sam post jednog od njih o značaju osamostaljivanja djece. Roditelj je odlučio da baš u tom trenutku posveti sebi i svom radu određeno vrijeme (trenutak inspiracije), a njegovo/njeno dijete koje još uvijek ide u obdanište, treba to da ispoštuje i da se u tišini spremi za odlazak.

Ništa neprirodno, sve u duhu osamostaljivanja djece što je vjerovatno za pozdraviti. Međutim, tu se ja zapitam šta sa mnom nije u redu. Da li želim nesamostalnu djecu? Ne! Da li želim da izigravam majku koja nepotrebno trči za njima i briše im nos? Ne! Pa zašto ih onda ne pustim da budu više nezavisni?

Ne znam, valjda zato što smatram da su još uvijek mali. Znam da je za majku svako dijete malo bez obzira na godine i da je upravo takvo shvatanje prva i glavna kočnica na putu osamostaljivanja djece, ali ako sam ja subjektivna, pa godine rođenja  nijesu. Šest i tri godine. Starije samostalno može gotovo sve, mlađe bez pomoći umije obaviti osnovnu higijenu, oprati ručice, zubiće, presvući se,…

Ali, u većini stvari, ja nekako volim da učestvujem u tome što rade. Neću ih obući, ali ću zakopčati dugme ili popraviti zarozanu čarapicu. Neću ih hraniti, ali ću osim pripreme dodati sve što treba da bi im obrok bio baš kakav žele. Neću ih umiti, ali ću napraviti frizurice.

Volim da ih probudim tako što ću glumiti ulogu u njima omiljenoj igri za buđenje, iako sam već ušla u »alarm zonu« za odlazak na posao. Ne mogu da propustim da ih onako tople i snene ne privijem jako uz sebe i obaspem poljupcima. Smatram prirodnim da im pripremim sve što je potrebno za višesatno odsustvo od kuće.

Ne volim ja svoju djecu više nego roditelji sa drugačijim stavom. Ne bih se nikad usudila ni pomisliti da ti roditelji svojoj djeci posvećuju manje pažnje. Nije to u pitanju. Samo se jednostavno pitam da li i koliko griješim. Hoće li mi možda baš moja djeca u budućnosti zamjeriti što ih nijesam osamostaljivala od malih nogu ili će, baš kao ja, nositi neku toplinu zbog sjećanja na dane kada je sve bilo na gotovo.

Vrijeme će pokazati. Niti je iskustvo prenosivo, niti su svi roditelji, a ni sva djeca isti.

Možda griješim, ali nešto mi ne dozvoljava da odustanem od ovakvog načina, jer samo za njega znam.

Ni jedna krajnost nije dobra. Plašim se da trudeći se da od djece ne napravimo osobe nenavikle da bilo šta čine samostalno, ne dođemo do krajnosti da od djece u najranijem uzrastu očekujemo da budu odrasli.

Dok postojim biću tu za svoju djecu, ali oni neće uvijek trebati i tražiti moju pomoć. Zato im je ne uskraćujem sada kada je očekuju.