PIŠE: Jelena Bratić, nastavnica

Sjećam se ovoga kao da se juče dogodilo. Treći razred osnovne škole. Iz srpskog smo tih dana učili o imenicama, glagolima i pridjevima. Naravno, mislila sam da mi je sve jasno. Bila sam puna one dječje samouvjerenosti, pa sam nemarno prešla preko gradiva i rekla sebi da znam. Da, to je to…sve znam i sve mi je jasno! Međutim, na nekom od narednih časova sam dobila priliku da to znanje i pokažem. Avaj!
Čitali smo pasus po pasus iz knjige i svako je, iz djela koji je pročitao, morao da odredi koja riječ pripada kojoj vrsti. Lijepo se i dan danas sjećam kako sam prelazila preko pročitanih riječi, određujući koja je koja, bez ikakve ideje šta radim. Nisam imala pojma, ali se desilo da sam nešto i pogodila. Učiteljici je bilo jasno da ne znam i dobih, bogami, jedinicu, prvi put u životu. Naravno da mi nije bilo pravo…bila sam očajna, zapravo.

Slučaj je htjeo da je učiteljica živela u našem naselju, pa su ona i moja mama ponekad pile kafu. Nije to bilo često i nisu njih dve bile neke bliske prijateljice, ali bi učiteljica došla kod nas, s vremena na vrijeme. Naravno, baš nekoliko dana poslije te jedinice, dođe učiteljica. Piju njih dve kafu i razgovaraju. Dio razgovora se odnosio i na mene, a zapamtila sam ga za sva vremena:

“Prije neki dan sam Jeleni dala jedinicu iz srpskog. Nije znala da odredi vrste riječi, uopšte nije učila”, reče učiteljica.

“Neka je dobila jedinicu, kaže mama. Ako i sledeći put ne bude znala, daj joj još jednu”.

“Molim?! „Daj joj još jednu“…jesam li ja to dobro čula ovu ženu što se predstavlja kao moja majka?! Kako to da mi nije „sredila“ da učiteljica obriše i ovu što sam dobila, a ne „daj joj još jednu“? Jao, meni! Kome trebaju neprijatelji pored ovakve majke…mislila sam. Tako je bilo. Živa istina!

Danas sam ja ta koja daje ocjene i procjenjuje nečije znanje. I, da znate, najmanje volim taj dio posla, ali… Prije nekoliko godina je majka jednog učenika došla da se žali na dvojku koju je dobio njen sin. Iznosila je razne argumente protiv te ocjene (iako nije prisustvovala času kada je dijete odgovaralo, iako nije bila tu da ga čuje kako jasno i glasno kaže da za više od dvojke ne zna), da bi na kraju rekla i: „Ali, kada sam ga ja kod kuće preslišavala, znao je za pet! Sve je znao.“

Smijte se, slobodno. Znam da ste i sami imali sličnu situaciju…nema ko nije. Elem, pitam gospođu šta je po struci, ako nije tajna. Kaže – ekonomski tehničar. Uh, odlično, pomislih! Možete li da održite sledeći čas umjesto mene? Ironiju na stranu, priča je imala srećan kraj.

Međutim, poslije svega (a imajući u vidu reakciju moje majke na sličnu situaciju prije mnogo godina), zapitala sam se šta je smisao te navodne briga za dijete. Navodne, jer je očigledno da se ovakvim ponašanjem roditelja djetetu samo čini „medveđa usluga“. Da je znao bolje, dobio bi bolju ocjenu – vrlo je jednostavna logika. Te petice i četvorke ne idu meni iz džepa, pa da se ustežem i škrtarim kada treba da se daju. Ocjena nije lična svojina nastavnika.

Kako smo se to roditelji i mi našli na suprotnim stranama, a zapravo imamo isti zadatak i cilj?!
Zar mame i tate ne znaju da im dijete neće uvijek reći istinu? Možda se plaši reakcije ili kazne koja bi mogla da uslijedi, a možda je u pitanju nešto sasvim treće… Jedno je sigurno: jedno isto dijete će se u prisustvu roditelja ponašati na jedan način, drugačije pred nastavnicima i na potpuno treći način kada je sa drugarima. U to sam se mnogo puta uvjerila. A onda dođe roditelj i kaže kako ima „puno povjerenje u svoje dijete“ jer „on/ona meni uvjek govori istinu“. Važi, naravno. Tako da, prije nego što se „naoštrite“ i krenete da tražite pravdu u školi, razmislite o svemu ovome, a onda se i zapitajte:

• Da li tako idete u banku, pa se službenicima miješate u obračunavanje kamate ili rate koju treba da platite? Možda ste izračunali kod kuće onako kako mislite da treba, bez obzira što niste ekonomista.
• Da li biste ispravljali hirurga koji vam operiše neku dragu osobu? Možda ste u serijama gledali kako se to radi pa znate bolje, iako niste ljekar.
• Da li biste išli da se svađate sa policajcem i instruktorom kad vam dijete ne položi vozački ispit? Možda ste se vozili sa djetetom po parkingu…što se vas tiče, savršen je vozač!
Ne biste?! Odlično! Ne miješajte se ni nama u posao.

Da napomenem, ima situacija kada roditelj treba da reaguje ukoliko primijeti da se sa djetetom dešava nešto (u bilo kom smislu) čudno. Tome služe i određene službe i timovi u školi. Ali, ovdje je riječ o roditeljima koji svoju djecu štite od sticanja znanja i radnih navika. Zbog čega to radite? Zar ne znate da je znanje JEDINI kapital koji nikada niko ne može da im oduzme?!

Izvor: Školski portal