PIŠE: LaBella

Većina nas se već dobro uvještila na koji način i pomoću čega je najlakše i najbrže skinuti djetetu temperaturu. Međutim, dok nismo došli do “svog načina” često smo slušali savjete drugih. Koliko god nam bilo nevjerovatno i nebulozno, neke smo u momentima neznanja i sopstvene nemoći čak i primjenjivali.

– Stavi joj krompir na tabane, reče moja majka dok sam joj se jadala.
Željela je dati bolji savjet pa se ubacuje i svekrva.
-Ma kakav krompir, kukuruzno brašno je zakon.
Dvije protiv jedne. Zato ćutim i klimam glavom, radiću po svom. Po savjetu ljekara.
Popodne nam dođoše gosti.
– Obuj joj čarapice natopljene u sirće, reče tetka.
– To je jedini način koji pomaže, nastavlja dok srče kafu i pali cigaretu.

Neka, ostaviću sve to za kasnije, šapnem im ja i odlazim da prozor otvorim na kip jer od tetkinih cigara me već počinju štipati oči.
Sada ću se držati savjeta ljekara, sirupić i tuširanje.

-Ma da ti ljekari nešto znaju, danas ti dijete ne bi imalo temperature, zaključuje svekrva koja je osim kulinarstva, izgleda i medicinu “diplomirala”.

Vidim ja, ne vrijedi mi raspravljati se. Njih tri na mene jednu. Kao poručena stiže komšinica na kafu. Naravno, vesela ženska “trojka” je uvode u problematiku i kao što se da pretpostaviti, komšinica je riješena da opovrgne sve savjete svojim provjerenim načinom.

– Rakija!” Viknu komšinica i nastavlja.
– Kad smo već kod nje, daj sipaj mi onu vašu lanjsku dudaru.

Provjeravam temperaturu djetetu. Sirup je djelovao. Smirena i manje bolna, okreće se da odrijema. Koristim priliku i odlazim u apoteku. Nisam se dugo zadržala, desetak minuta. Dnevna soba u koju prvo ulazim je prazna. Čujem glasove u dječijoj sobi. Otvaram vrata i dočekuje me miris nepoznatog porijekla. Dete leži u krevetu, njih četiri se smijulje. Imam sta vidjeti. Sad mi je jasan miris. Na nogama oblog od rakije, a na tabanima krompir (rendani). Rukice u rukavicama napunjene kukuruznim brašnom, a na čelu mokra krpa. Vidim list hartije viri ispod majice. Kažu svinjska mast na novine namazana, pa na grudi stavljena. Čarapice u sirće umočene taman su krenule da joj obuju. Stanem. Pogledam ih. One se i dalje smijulje.

– Pa lijepo, kažem ja,
– Fali nam jabuka u ustima i imamo praseće pečenje sa svim začinima. Kad bi na pečenje dodala, lanjsku dudaru, tetkin duvan iz Hercegovine, pa još i kijseli kupus na sve to…bila bi to prava gozba.
– Šta kazeš? Uvrijeđeno će moje “savjete”.
– Tako nam i treba kad hoćemo da ti pomognemo, rekla je moja mama mašući rukama.
– Jest da je tvoja, ali što ima jezičinu, kazaće svekrva priji dok po običaju “hvali” snaju.

Ne treba da vam kažem da je sveki pet dana ćutala i okretala glavu. Mama je uplakana izašla iz kuće. Tetka je uvrijeđeno prosiktala kako sam nekulturna. Komšinica nije dolazila mjesec dana na kafu i rakijicu.
Kako izbjeći ovakve situacije pitate se… NIKAKO! Uvijek će se naći neko, nešto, negdje… Vaše je da ne odustajete od “svog načina”. Jer mama + doktor su najbolja kombinacija za vaše dijete.