PIŠE: Sanjica Ćaćić, NLP master trener & family coach

Da bi iz „malog svijeta“ dijete ušlo u „svijet velikih“  i pri tom se na tom putovanju osjećalo sigurno i zaštićeno, opušteno i prihvaćeno djetetu su potrebne granice unutar kojih se snalazi.

Sproveden je zanimljiv eksperiment na temu granica koji nam dokazuje koliko su one nužne.

Naime u tom eksperimentu učitelji su izveli djecu na neograđenu livadu, a uprkos potpunoj slobodi da se igraju gdje god žele djeca su se skupljala oko učitelja i koristila vrlo mali prostor za igru. Drugi dan su učitelji tu istu djecu odveli na veliko ograđeno igralište i mogli su se igrati samo unutar ograde. Ono što se dogodilo bilo je drastično drugačije od prvog dana. Djeca su koristila čitav prostor nezavisno od toga gdje su bili učitelji. Zaključak je da se djeca osjećaju puno sigurnije kad imaju granice jer su tada slobodnija u svom istraživanju.

Puno je načina na koji roditelji postavljaju granice. Važno je da roditelj dobro procijeni kad i kako ih postaviti. Posebno roditelji temperamentnije djece znaju otići u drugu krajnost kad shvate da čvrstim postavljanjem granica njihova djeca postaju „bolja“. Da bi bolje shvatili zašto su djeca „bolja“ ispričaću vam poznatu priču o cirkuskom sloniću.

Malog slonića u cirkusu zavezali su s teškim lancima za klin. Osjećao bi jaku bol pri svakom pokušaju  kad bi se od sveg srca uporno pokušavao osloboditi okova da malo istraži svijet van tih par metara na koji su ga osudili. Jednog dana je odustao. Uvjerio se da su pokušaji uzaludni. Kasnije kad je porastao i kad je težio nekoliko tona on je i dalje bio zavezan s istim lancima koje bi bez problema mogao slomiti ali nije nikad ni pokušao zbog bolnog uvjerenja koje je stekao kad je bio mali. Poznati su nam požari u cirkusima gdje slonovi nisu ni pokušali da bježe.

Roditelji koji postavljaju čvrste granice kratkoročno postižu cilj i ta djeca će sigurno postati „bolja“. Kretaće se unutar okvira koje su im roditelji čvrsto postavili i unutar tih okvira ona će biti sretna, ali će na kraju to postati njihova „komfor zona“ iz koje neće ni željeti da izađu.

Problem će nastati kad odrastu. Djeca koja su kruto vaspitavana postaju ljudi kojima je teško izaći iz svoje zone komfora i vrlo je vjerovatno da će tražiti neki novi autoritet koji će im postavljati granice jer će se tako osjećati sigurni.

Zato dobro razmislimo kako postavljamo granice svojoj djeci. Postavljajmo ih s puno ljubavi i budimo fleksibilni jer granice su tu da ih rušimo, a djeca su u tome svjetski prvaci!

Izvor: Abeceda roditeljstva