Ja sam Selena. Hvala što mi pomažete.

PIŠE: Aida Raumsović, Pomoć za Selenu

Jedna od prvih stvari koju naučite kada se bavite novinarskim poslom je da su ljudi u stanju da prime godišnje samo jednu veliku, šokantnu vijest. Naročito ako ta vijest mijenja živote ljudi iz korijena poput zemljotresa, napada, velikih katastrofa generalno. Sve ostale vijesti u odnosu na tu činiće se male i skoro beznačajne.

Nije tako kad dobijete informaciju o dječijem raku. Naravno prvi trenutak je najteži, ali svaki drugi je još teži. Svaka analiza je bol u stomaku, a svaka kap hemioterapije je kao kap kiseline po vašem srcu. Najteže je što se osjećati sami. Toliko sami, kao da ste na pustom ostrvu i nikog nema. Vjerujete da vas ne mogu osjetiti, čak ni najbliži. Vaša bol je toliko duboka, svaki dan je sve teža, i mislite da ne postoji ništa što će vas vratiti nazad.

A onda počinje da se događa. Događa se da vam se polako, bojažljivo i sa puno razumijevanja približavaju drugi. Ti drugi nisu porodica i najbliži prijatelji, vi znate da su oni uvijek tu. Ti drugi su – drugi. Ljudi koje ste sretali na ulici, ljudi koje ste nekad znali, ljude od kojih vas je odvojio život, ljudi koje nikad niste vidjeli ni čuli. U vaš život ulaze ljudi koji žele da vam pomognu, ljudi koja vam šalju dobre misli i želje za oporavak. Sa nama su već plakali ljudi koje nikad nismo sreli uživo, radovali se našem odlasku u Ameriku skoro totalni neznanci, svaki dan nas zovu ljudi koje jedva da smo poznavali do dijagnoze.

Sa nama su drugi ljudi. Svi su nam dragi i bitni. Svi su naša snaga i naša želja da pobijedimo. Svi su uz nas i mi to osjećamo. Hvala vam Ljudi!

SOS linija baner

Comments

  1. Samo ljudi kamenog srca ili oni koji ne upravljaju svojim umom mogu da ne zaplacu.Svi dobronamjerni ljudi,a znam da nas je puno,ujedinimo se i snagom volje i molitve,pomozimo malom andjelu da dobije ovu bitku,vratimo joj osmijeh na lice,dajmo joj sansu da odrasta pored sestre i roditelja kao sto i zasluzuje.Gradjani Crne Gore pokazimo da smo mi INSTITUCIJA.

Leave a Reply