PIŠE: Snežana Dakić Tomanović, Žena sam ja

Sjela je za sto pored mojeg. Tek joj je dvanaest, ako je i toliko. Godine joj se ne mogu sigurno procijeniti, ali je očigledan trud da izgleda starije nego što stvarno jeste. Par trenutaka kasnije, želi telefonom da ovjekovječi fascinatan trenutak u kojem se nalazi – sebe sa velikim tiramisuom, upakovanim u tegli, na stolu pred njom. Odmahuje glavom, popravlja frizuru, traži položaj iz kojeg se najbolje vidi sjaj u kosi, zagonetka u očima i diskretan, a provokativan osmijeh. Ako ona, dijete od toliko godina, uopšte nešto o tome zna. Ili se grdno varam. Sa njom je i drugarica, ali je ona zauzeta svojom pričom. Trudi se da uslika srceparajući, čarobni i mnogima nedostižni – čokoladni kolač sa višnjama?!

Susreo mi se pogled sa pogledom selfi djevojčice. Gledam je. Gleda me. Ne spušta pogled. Posmatra drsko, kao da je već postala ono što želi, vamp žena. Koliko ovako može da izdrži? Pitam se, a već mi postaje neprijatno od našeg upornog i neprirodnog gledanja. I taj trenutak, dok zurimo jedna u drugu, traje čitavu vječnost, i ja konačno odustajem. Pobijeđena. Očekivala sam da će se postidjeti od mog pogleda, da će prihvatiti lagani prekor, shvatiti roditeljsku pokudu, možda se i zarumenjeti…

To dijete, luče, koje treba da grli život, radost i igru, da uživa u danima bezuslovne sreće i potpune slobode, da se što duže njiše u bezbrižnosti djetinjstva, nastavlja, kao da ništa nije bilo, da hvata bolji ugao za svoj dnevni poduhvat. A htjela sam pogledom da joj kažem da odoli vihoru koji joj se sprema, da je zamolim da se čvrsto drži za porodicu iz koje je potekla…Strašan kovitlac, jači od svake oluje, sprema se da je otrgne i odvede na neke druge obale. Da joj oduzme ono čemu se čovjek i u starosti vraća, ono što ga oblikuje, često lomi ili snaži. Djetinjstvo, lako, nasmijano, razigrano…U djetinjstvu, curice draga, dozvoljeno je da ti kosa bude zamršena od trčanja i cjelodnevne igre, patike prljave, jer je u trci nemoguće izbjeći baš svaku lokvu, obraščići rumeni, tek tako, od mraza, a osmijeh – spontan, nezaustavljiv…Dječji osmijeh je kada se i oči smiju, i čelo, i uši, kad vasiona zvoni…od nekog nestašluka, od neke slatke, male podvale, samo u djetinjstvu oproštene. Taj tvoj osmijeh, dijete milo, imamo mi, odrasli, i koristimo ga kao alibi, da pokažemo kako smo srećni onda kad nismo. Takvim osmijehom  prikrivamo rane pred ljudima, koji bi sa njih zgrušanu krv ogulili i pustili nas da iskrvarimo, živi…Djevojčice, sve ono što sada želiš, neminovno te čeka. Ono što sada imaš, nikad više imati nećeš. Od čega bježiš? Kome i čemu žuriš? Što više radosti skupiš sad, više ćeš lijeka imati kad zapadneš u kovitlac Života, zavisti i zamki, lažnog čovjekoljublja.

Da li znaš kako izgleda krava, konj ili koza? Jesi li nekad uzela u ruke tek rođeno jagnje, mirisala mu bijelo runo? Nahranila gladno mače ili sakrila još jedno kuče, da ih baba sve ne udomi po selu? Igrala sa buljukom djece hvatalice, žmurke, između dvije vatre, leleškinje-boboškinje? Penjala se na drvo, da džanjama gađaš prolaznike? Spuštala na kartonskim kutijama niz zelene, blage padine na nekoj planini, na katunu? Curice draga…

Vraćam joj se pogledom. Misija fotografisanja je završena, sad treba da jede. Ostavlja pola kolača. Bogu hvala, nije gladna. I onu polovinu što je pojela, jela je neposvećeno i nezainteresovano, u nekakvoj žurbi, svojstvenoj odraslima. Ustaje, oblači jaknu, tanku za ovo vrijeme, ali modernu za naše prilike. Popravlja frizuru, vodeći računa da sve izgleda besprekorno, kao da je iz kraljevske kuće, a sve je  pod okom kamere.

Odlazi… U onaj kovitlac, izgleda. Još jedna djevojka, a dijete…