Kada dijete dođe u uzrast da prvi put ispolji svoju reakciju na roditeljev čin ili riječi – to je samo početak onoga što neminovno slijedi kod svakog djeteta i svake porodice. “Odgovaranje, inaćenje, emocionalne uvrede, nepoštovanje autoriteta – svaki roditelji čije je dijete starije od 5-6-7 godina zna o čemu govorimo.

Svaki roditelj ta prva dječja odgovaranja primi zbunjeno, ali vremenom, u roditeljima se takođe počinje stvarati otpor. Rekli bismo – pa normalno. Neće meni dijete sprovoditi svoju volju kad god poželi. I tako roditelji djeci počinju vraćati istom mjerom, u začarani krug nepoštovanja ni s jedne ni s druge strane. A može. Zaista može biti drugačije”, zaključila je u članku na ovu temu majka Sharon Silver koja je napisala knjigu Prestani sa rakcijama, Počni sa podrškom: 108 Načina svjesnog disciplinovanja i postani roditelj kakav želiš da budeš.

“Prvo, dopustite mi da kažem da čvrsto vjerujem da roditelji ne bi smjeli niti treba da trpe nepoštovanje i emocionalne grubosti od svoga djeteta, ma koliko god ono ljuto bilo. Kada se to dogodi, u tom trenutku, roditelj osjeća kao da postoji samo jedna stvar koju može napraviti da se to zaustavi. Trpljenje ili – kaznom. Ali ni jedan ni drugi način nisu dobri i neće nipošto riješiti problem”, smatra ona.

Postoji drugi način da se zaustavi nepristojno, grubo i uvrjedljivo ponašanje i da dijete pritom svašta dobro da nauči.

Sjećate li se kada je bebin plač bio njen jedini oblik komunikacije? Ponašanje bez poštovanja druge strane takođe je samo to – oblik komunikacije. Verbalno nepoštovanje i nepristojne riječi samo su izraz osjećanja koji se nisu mogli do tada izbaciti na neki drugi način, a osjećanja moramo otpustiti jer ćemo inače – puknuti.

Kada dijete vrišti strašne stvari kod svakoga izaziva osjećaj da mora uzvratiti. Da se mora osvetiti. Jer i roditelj na kojega dijete podigne glas automatski počinje otpuštati svoja osjećanja, one koji su se sada nagomilali, uglavnom vikanjem, povišenim tonovima, grubim riječima – “Što ti misliš ko si ti da mi tako odgovaraš”, i vrlo je često posljedica toga – kazna. Za dijete. Za dijete koje je u tom trenutku ispoljilo svoja osjećanja.

Vraćanje istom mjerom i kažnjavanje takvog ponašanja vi svom djetetu niste dali nikakav odgovor – vaša reakcija nikako nije popravila djetetovo osjećanje u tom trenutku. samo ga je još više pogoršala, a trenutno mu je zabranjeno da ih opet ispolji. Dijete je samo sve više zbunjeno, frustrirano, a vi im svojim primjerom dajete samo povod da se prema vama tako sve češće doslovno – iskaljuju. Začarani krug koji mori mnoge porodice i usput ih prilično devastira.

Uvijek postoji bolji način. Ali prvo morate shvatiti ovo: Dijete često nije do kraja svjesno odakle sva ta silina emocija. Ta ljutnja je za njih jednaka misterij kao i vama, i oni se te snage jako često plaše, a svojim vikanjem tjeraju taj strah. Ali to je ujedno i njihov vapaj za pomoć, Vapaj koji kaže – “Ne znam kako se nositi s tim, molim vas pomozite mi!”

Djeca odrastaju i roditelji moraju znati da djeca kroz ovakve situacije pokazuju koliko odrastaju. Intenzivni osjećaji sastavni su dio tog procesa odrastanja i traženja i ako će oni svoje intenzivne osjećaje morati gutati do tačke lomljenja ili neće znati drugačije da ih ispolje, među djecom i roditeljima nastaće nepremostiv emocionalni rat.

Zamislite dijete i roditelja povezane užetom svaki u svojoj ruci. Kada roditelj potegne jedan kraj podstiče talas koji povuče dijete pa ono automatski povlači u svom smjeru. Tako nastaje emocionalni rat. Zamka koja u vaspitanju može biti kobna za kvalitetan odnos, i najviše – kvalitetan karakter djeteta – budućeg čovjeka.

Kako zaobići zamku zauvijek, od malih nogu?

Kada dijete povuče uže, vi ga kao roditelj samo pustite. Ne potežite dalje. Ali ostanite čvrsti tu gdje jeste. To je ključna prekretnica. Samo se ugasite na trenutak.

Dijete će u početku nastaviti sa svojim – odgovorima, traženjima, čak i uvredama, a vi se samo isključite. Tek kada dijete svoju ljutnju počne usmjeravati u prave stvari, u izvore svojih pravih frustracija, a potom i rješavanje svojih problema – razgovorom, tada ste na dobrom putu da se takve stvari više ne ponavljaju.

To nije lak proces. Pogotovo ako je dijete već starije, već naviklo na uzajamne frustracije. Ali morate znati da proces odrastanja djeteta traje jako dugo, godinama, ponekad do kraja života, pa ako želite živjeti sa svojim djetetom i biti mu stub u njegovom odrastanju – okanite se užeta i ne uzvraćajte svojoj djeci “istom mjerom”. Tako će samo naučiti da budu još gori, da se vode osvetom. Nešto što baš ne želite da bude dio vaše porodice, zar ne?

Omogućite djeci da na miran, stabilan način shvate svoje odrastanje i odrastu u dobre ljude. Ljude koji će se znati nositi sa svime što će im život tek prirediti.

Izvor: Index.hr