PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Iako je roditeljska uloga jedna od najvažnijih u životu čovjeka, njom se, kakav paradoks, bavimo tek kada dobijemo dijete. Tada smo kao na ubrzanom kursu na kojem treba da savladamo sve od prepoznavanja i zadovoljavanja fizioloških i psiholoških potreba djeteta, preko brige o zdravlju do vaspitavanja. Zapravo, tek tada po principu pokušaja i rezultata učimo da brinemo o drugom živom biću – sopstvenom djetetu.

Činjenica je da svaki roditelj daje najbolje od sebe u datim okolnostima i sa resursima kojima raspolaže u određenom trenutku. i istina je da bi mnogi od nas bili još bolji u svojoj ulozi i da bismo sebe poštedjeli mnogih nedoumica i neprospavanih noći zbog griže savjesti, samo da smo znali još ponešto…

Kako, pitate se? Hajde da malo maštamo i da zamislimo kako bi bilo da, umjesto stalnih konstatacija kako nas niko ne priprema za toliko važnu ulogu roditelja, postoji predmet u školama na kojem bi se (na)učile neke osnovne stvari o roditeljstvu i razvoju djeteta.

Zamislite kako bi bilo kada bi mladi učili kako se razvija mozak djeteta i znali koje su primarne potrebe bebe. Zamislite kada bi već tada znali da beba koja plače nije razmažena već samo, na za nju jedini mogući način, traži dodir i toplinu tijela svoje mame.  Traži sigurnost koju je osjećala prethodnih devet mjeseci u njenom stomaku.

Zamislite da ljudi i prije nego što postanu roditelji znaju da dijete od godinu, dve, tri nikako ne može da bude bezobrazno, manipulativno niti da svjesno tjera inat.

Koliko bi proces vaspitavanja djeteta bio lakši i zaista nešto u čemu se uživa, kada bi roditelji bili rasterećeni balasta da svoje dijete posmatraju kao da njima nešto namjerno radi, kada ne bi svaki postupak djeteta doživljavali toliko lično i mislili da su negdje mnogo pogriješili.

Zamislite kada bi već tada znali da je u prvim godinama djetetovog života za njega sve proces učenja kroz istraživanje i igru. Kada bi znali da ono tada prvo reaguje emotivno, a tek sa pet, šest, sedam može racionalno da zaključuje i da daje odgovor na pitanje „Zašto?“.

Znali bi da to što dijete plače, vrišti i bježi u prodavnici ili tržnom centru ne znači da je bahato i nezadovoljno novom, tek kupljenom, igračkom, već da su mu čula prestimulisana i da traži spas – kako da se skloni odatle i zaštiti od svih tih zvukova i svog tog šarenila. Znali bi da djetetov mozak do pete, šeste godine ne može da napravi vezu između onoga što osjeća i onoga kako bi ta osjećanja trebalo da se ispolje. Znali bi da ne može bez podrške – dok ga roditelji ne nauče i usmjere.

Kada bi postojao taj predmet u školama, ljudi bi znali da dijete posmatranjem roditeljskih reakcija na njegovo ponašanje uči o sebi i svom odnosu sa njima. Znali bi da je djetetu važnija podrška, povjerenje, razumijevanje, vrijeme i ljubav od bilo koje igračke na svijetu. Znali bi da dijete mora da prođe „ne“ fazu jer tako uči da postavlja svoje granice i da to nema veze sa tim da nije dobro vaspitano.

Kada bi postojao predmet o roditeljstvu u školama ljudi bi, mnogo prije nego što postanu roditelji znali da kazna, kritika, vikanje, batine, uslovljavanje, prijetnje, stvaraju lažan autoritet i da iz tih ponašanja djete ustvari uči kako da „hvata krivine“, a ne kako da poštuje mamu i tatu.

Znali bi da je djetetovo ponašanje samo refleksija njihovog i da, ako žele da se dijete drugačije ponaša, onda i oni treba da se ponašaju drugačije.

Eto, kada bi postojao taj predmet mnogo bismo toga znali na vrijeme.

A, ovako dok se neko ne sjeti da ga uvede, i dalje ćemo slušati „savjete“ svakog ko sebi da za pravo da nam kaže kako se dijete vaspitava, i dobijaćemo „instrukcije“ da bebu treba pustiti da plače satima da se ne bi navikla na ruke i izbezobrazlia.

Čitaćemo po forumima da dijete od dve godine koje prolazi kroz tantrume i koje je preplavljeno emocijama nad kojima nema svjjsnu kontrolu, treba istući prutićem da bi „shvatilo“ da ne smije da pokazuje emociju bijesa.

Čitaćemo komentare na fejsbuku da dijete od tri godine  koje kaže „Ne!“ treba kazniti i poslati u sobu da se „nauči“ lijepom ponašanju, da djetetu od četiri koje sporo hoda i neće da požuri treba pripretiti da ćemo otići i ostaviti ga…

Svašta ćemo čuti i pročitati, možda nešto od toga i uraditi, ali da li ćemo zastati i zapitati se da li to stvarno tako treba?

Kada bi postojao taj famozni predmet o roditeljstvu ljudi bi naučili da treba da slušaju sebe, svoj instinkt koji im je urođen i ne bi ga gušili pod pritiksom raznih „dobronamjernih“ savjeta. Slušali bi sebe i pratili svoje dijete. Prilagođavali bi se jer bi znali da dijete prolazi kroz prirodne razvojne faze, postavljali bi razumne granice sa ciljem da dijete nečemu nauče, a ne da sputavaju njegovu prirodu. Znali bi još mnogo toga, bili bi sigurniji u sebe i podizali bi isto tako sigurno dijete.

Ovako su danas roditelji zbunjeni, pod velikim pritiskom i stalnim balansiranjem između onoga što osjećaju da treba i onoga što im drugi govore. Nije fer ni prema njima ni prema djeci, al vjerovatno postoje mnogo važnije stvari koje se uče u školama, pa eto nema mjesta za ovaj predmet.

Ili možda jednog dana ipak bude…?

Izvor: Dragana Aleksić