PIŠE: Irena Avramović, diplomirani defektolog-logoped
Postati roditelj znači ostvriti se u dugo čekanoj i željenoj ulozi. Ovo su razlozi zbog kojih roditeljima nije teško da svoju djecu obasipaju pažnjom i ljubavlju. Spremni su na mnoga odricanja da bi za uzvrat pred sobom videli srećno lice svog mališana. Složićete se da ovo zadovoljstvo nema cijenu. Pružiti djetetu ljubav je neosporno najvažniji zadatak roditelja ali ništa manje važno nije dopustiti djetetu da ostvari sopstvene kapacitete i razvije se u sposobnu, samostalnu i zrelu ličnost.
Zašto da se dijete muči kada meni nije teško?
Ovo je najčešće prvo pitanje koje čujemo od roditelja kada otvorimo temu osamostaljivanja. U radu sa roditeljima shvatile smo da je najvažnije naći mjeru i postaviti tačne granice koje se odnose na uzrast i mogućnosti djeteta. Važno je odmjeriti:
– Mogućnosti i sposobnosti djeteta, pa u odnosu na njih postaviti zahtjev.
– Tačku do koje pomažemo djetetu, a gdje se izmaknemo i prepustimo njemu krajnju realizaciju.
– Izbodrimo i ohrabrimo djetete da ono to može samostalno.
– Pohvalimo dijete i potvrdimo njegov uspjeh. ,,Ti to možeš, uspio si.”
Dijete koje ima priliku da samostalno obavi zadatak (dohvati igračku sa police, obuče pantalone ili sipa vodu u čašu) ima i mogućnost da vrjednuje sebe pozitivno. Izuzetno je važno dati djetetu priliku da se ovakvi modeli pozitivnog potvrđivanja sebe i svojih sposobnosti ponavljaju što češće. Na ovaj način dijete gradi pozitivnu sliku o sebi, počinje sebe da smatra vrijednim, sposobnim i uspješnim ljudskim bićem. Ovo je najsigurniji put da vaše dijete izraste u srećnu, samostalnu i zadovoljnu ličnost. Djeca sa ovakvim iskustvom kada se nađu pred novim izazovom, hrabro ulaze u njega sa idejom da ih čeka uspjeh. Nasuprot njima, djeca bez prethodne prilike da dožive uspjeh, pred izazovom se povlače motivisani izbjegavanjem neuspjeha. Na primijer, dijete koje ima priliku da samo najprije izuva, a zatim i obuva pape, ne stiče utisak da ga roditelji ne vole i da su zli zbog toga što to ne rade umjesto njega, nego doživljava zadovoljstvo zbog sopstvenog postignuća. Uloga roditelja u ovoj aktivnosti je:
– da djetetu pripremi teren kako bi uspješno moglo da obavi aktivnost (ponudi lijevu papuču na lijevu nogu);
– ohrabri ga da ono to može samo;
– imenuje šta slijedi (guraj nogu, povuci papuču, zalijepi čičak…)
– strpljivo ga sačeka i da djetetu vremena koliko mu je potrebno (vrijeme se značajno skraćuje kako uvježbavanje napreduje ali tome treba dati fore)
– na kraju pokaže zadovoljstvo, pohvali i nagradi uloženi trud.
Dijete umjesto kog mama vješto, brzo i sa zadovoljstvom obavi sve ovo, dobiće poruku kako je mama sposobna, vješta i vrijedna, a ono nema tih sposobnosti. Dakle zaključiće da je ono voljeno i nesposobno. Ovaj os,ećaj lične nesposobnosti nije odraz realne slike, ovaj os,ećaj može da se javi i u situacijama u kojima je dijete briljantno.
Samostalnost se razvija već u prvim mjesecima života i nastavlja kroz život. Ona znači samostalno dohvatanje zvečke, pridizanja u uspravni položaj pridržavajući se uz namještaj, stavljanje kašike u usta, oblačenje, obuvanje, izrada domaćeg zadatka i odlazak na ljetovanje sa vršnjacima. Kada razmišljate o osamostaljivanju vašeg djeteta, bilo bi dobro da se posavjetujete sa stručnjacima koje to aktivnosti bi dijete konkretnog uzrasta i sposobnosti trebalo samostalno da obavlja. Jednako je štetno pretjerati sa zahtjevima koji nadmašuju mogućnosti djeteta kao i ne dozvoliti djetetu da obavi ono što ono može.
Zapamtite: Vjerujte u svoje dijete i njegove sposobnosti. Nemojte ga diskvalifikovati prije nego što mu date priliku da okuša svoje sposobnosti i dosegne sopstvene granice.
Izvor: Logopedi Avramović
