PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Kada mala djeca imaju izlive bijesa roditelji vide samo posljedicu u vidu ponašanja, a ustvari treba da se zapitaju kako se dijete osjeća pa se to manifestuje kroz reakcije bijesa.

Sa druge strane nije isključeno da odrasli misle da dijete ne treba da osjeća bijes, jer mu je život lak i lijep, sve mu je pruženo što je poželjelo.

Ali, to nema nikakve veze sa tim…

Dakle, bez obzira što su mala, djeca mogu da osjete sve emocije –  i prijatne i neprijatne. Sa ovim prvim je lako, ali neprijatne poput bijesa, straha, ljutnje, tuge… su onaj pravi izazov za roditelje. Upravo kroz ponašanje roditelja, razgovore i podršku, dijete uči da prepoznaje emocije i stanja, da ih prihvati i na kraju da upravlja njima. S obzirom da bijes daje najburnije ponašanje, korisno je da se pozabavimo baš njim, jer kakve koristi imamo ako i mi „pobijesnimo“ zajedno sa djetetom?

Na prvom mjestu, važno je da se razumije da u pozadini bijesa najčešće stoji osjećaj bespomoćnosti, pa je razumijevanje i podrška roditelja u tim trenucima od velikog značaja. Zaboravite ideju da je dijete nevaspitano, da traži pažnju, da vas izaziva… O ovome možete da razmišljate tek kada ste kao roditelj uradili sve što je opisano dalje u tekstu.

Slažem se da je neprijatno kada dijete iznenada „pobijesni“, posebno ako se to desi u gostima ili na javnom mjestu. Međutim, od reakcije roditelja zavisi u kojoj mjeri će dijete razumjeti ovu emociju i kako će je kroz život nositi/savladavati.

Kada su mala djeca u pitanju, do 5, 6, pa i 7 godina, najčešći uzrok za „napade bijesa“ je taj što njihove motoričke sposobnosti ne mogu da „isprate“ njihove želje da nešto urade. Posle više neuspjelih pokušaja dijete biva frustrirano, osjeća se bespomoćno, emocija bijesa postaje sve jača… Jedino što u tom trenutku dijete može  jeste da je ispolji kroz ponašanje. Zamislite da je ponašanje otpusni ventil za osjećaj bijesa koji dijete ima u tom trenutku. Kada roditelj reaguje mirno, pitanjem – Kako mogu da ti pomognem, ili predloži – Hajde da probamo to zajedno da uradimo, neko dijete će se smiriti i nastaviti aktivnost. Ovdje je važno napomenuti da roditelj treba da se uzdrži od toga da on uradi to nešto umjesto djeteta, jer postoji mogućnost da dijete opet osjeti frustraciju i bijes.

Ali, ima djece koja će nastaviti da „bijesne“ jer je emocija i dalje prevelikog intenziteta i još je u njima (ventil je i dalje otvoren). Roditelj tada može da kaže – Razumijem da si ljut, hoćeš da radiš nešto drugo? Ako dijete odbija i nastavi da bijesni i baca sve oko sebe, roditelj PRVO treba da pazi da se dijete ne povrijedi, da uspostavi kontakt očima sa djetetom, da pokuša da ga zagrli (nekada mu to neće poći za rukom), da ga udalji iz prostorije i da smirenim glasom kaže – Proći će to što sada osjećaš… Razumem da ti je teško, proći će…

Vikati na dijete, pričati mu ili ga kritikovati u trenutku dok prolazi kroz ovu buru emocija, nema nikakvog efekta. Ono to jednostavno ne može da razumije. Udariti ga je još besmislenije, jer pored bijesa koji osjeća mora da se „bori“ i sa roditeljskim neprihvatanjem njegovih emocija i da trpi kaznu i poniženje.

Ukoliko se ovakve situacije ponavljaju, spektar poruka koje dijete dobije neadekvatnim reagovanjem roditelja je veoma širok  – „Mama (tata) je velika i ona može da bude bijesna i da viče na mene, a ja sam mali i ne mogu da budem bijesan. Biću bijesan kad porastem, a kada budem bijesan vikaću i ja na nekog ili ću ga udariti.“ Ili – „Kada sam dobar zaslužujem da me mama i tata vole, a kada se osjećam loše oni se ljute. Ja ne želim da se oni ljute, pa im neću govoriti ili pokazivati kada se osjećam loše…“ Ili – „Najzad obraćaju pažnju na mene, sad ću stalno da bijesnim da bi me primjećivali.“

Iz ovakvih poruka nastaju duboka uvjerenja koja utiču na formiranje ličnosti i iz njih se razvijaju  raznovrsna ponašanja koja će dijete ispoljavati kako bude odrastalo. Tako će od ćutljive i poslušne djevojčice postati buntovna tinejdžerka koja će potisnuti bijes, koji je ostao kao neprihvaćena emocija u porodici, usmjeriti ka sebi (pirsing, tetovaže, rizične situacije…), ili ka drugima (fizički i verbalni konflikti). Od djeteta koje je bijesom privlačilo pažnju postaće nesiguran čovjek koji će se na razne načine dovijati kako da ga neko primijeti i „prizna“ da on postoji. Od mirnog dječaka koji grize nokte i kontroliše se da ne pokaže bijes pred roditeljima, postaće „opasan“ momak koji bije sve pred sobom, i slabije i jače, itd. Roditelji se tada iznenade, jer „njihovo dijete nije takvo“, nisu ga tome učili… Naravno, nije takvo pred njima, jer mu nije bilo „dozvoljeno“ da bude…

Upravo zbog ovakvih i sličnih situacija na vrijeme se treba „pozabaviti“ dječjim emocijama. Na prvom mjestu ih treba razumjeti, shvatiti da dijete ponašanjem „govori“ kako se osjeća, priznati emociju u smislu da je OK ponekad biti ljut, bijesan, tužan… Pružiti djetetu podršku kada se osjeća loše, za njega znači da je roditelj tu da mu pomogne.

Razgovorom o tome na koji način dijete može još da pokaže kako se osjeća usmjeravamo ga da traži rješenja, a ne da vidi problem u svojim emocijama. Ovakvim stavom i ponašanjem mi gradimo odnos povjerenja sa djetetom i šaljemo nedvosmislenu poruku da uvijek može da nam se obrati i da smo tu za njega. Jer i jesmo, zar ne?