PIŠE: Cara Dara

Od pet godina pisanja o djeci i biciklima još nikad ne napisah tekst o tome kako naučiti dijete da vozi bicikl. Krajnje je vrijeme da uradim nešto po tom pitanju iako je tema u neku ruku banalna, vjerujem da će nekom dobro doći.

Blic lično iskustvo

Ja sam bicikl naučila da vozim u šestoj godini. Čim sa dobila bicikl isti dan je to bilo to. A imala sam i godina, ako ćemo pravo. 🙂

Nije bilo postepenih prelaza, sa manjeg na veći ram, nije bilo razvijanja motornih vještina, samo skakanje, divljanje i nevjerovatna sreća kad sam dobila bicikl, marke “Rog”, tačnije njihov najpopularniji proizvod kod nas u to vrijeme – poni.  Odmah kao za velike.

Dok nisam provezla dva točka, jedino što imam u sjećanju je moj tricikl. Ništa više. Nešto moji roditelji nisu smatrali da prije šeste godine treba da se vozam. Kao što vidite, nije uticalo na moj odnos prema biciklu.

I od kad sam provezla, vozim. To znate.

Kako je moje dijete naučilo voziti bicikl?

Znate već, zbog ličnog, kako ja to volim zvati, sektašenja u vezi bicikla, moja djeca su se vrlo rano susrela sa biciklom. Vozili su se na raznorazne načine na biciklu i uvijek me raduje kad vidim da i drugi roditelji to rade. Zbog ovakvih tekstova mi pišu, pitaju, zanimaju se. I baš zbog takvih pitanja sam odlučila da napokon napišem kako je T-rex počeo da vozi.

Negdje oko druge godine, baka mu je kupila gur-gur biciklić. To vam je kao bicikl ali bez pedala. Dijete se pokreće odgurivanjem.
Dosta roditelja mi je pričalo da djeca neće da voze ove bicikliće, da ih ne zanimaju.

Normalno. I ja bih da me neko gura, a da ja sjedim. I T-rex je isto pokušavao da manipuliše i trajalo je navikavanje na sopstveni pogon možda mjesec dana dok  ga nije u potpunosti savladao.

Vjerujem da veliku ulogu u odbijanju djeteta da samo vozi biciklić igraju tzv. guralice. Možda ne kod svakog djeteta, ali kod mirnije sigurno da da.

Koliko god je moguće ne dovodite dijete u pasivnu poziciju. Ako hoće ono da gura triciklić, pustite ga, bar onda kad imate vremena i strpljenja.

Kad kupiti gur-gur?

Čim bude dovoljno visoko da može sjedeći, nogicama lijepo dohvatiti tlo. Možda dvije godine zvuči rano ali ja vam sad govorim o ličnom iskustvu.

Zahvaljujući ovom bicikliću, jako rano je krenuo da diže noge kad dobije na ubrzanju i kroz igru je naučio da održava ravnotežu.

Sledeći korak je bio pravi biciklić. Baka i deda su mu kupili onaj najmanji sa pedalama, veličine rama od 12 inča.

Ne dajte se zbuniti. Veličine ramova, inči, generalno brojevi me zbunjuju i ne da mi se udubljivati u to jer bicikl se najbolje kupi kad se proba. Inženjerski pristup stvarima, jednostavno, nije moj fazon. Ipak, ako volite znati o čemu pričate, imate na Internetu dosta tabela sa ovim podacima. Ovo je jedna od njih, sasvim dobra i korisna.

Naravno da se djetetu nije svidjela promjena i naravno da je negodovao.

I za malo da napravimo grešku ali nismo.

Nismo stavljali pomoćne točkiće.

Čemu pomoćni točkovi kad je već naučio ono najbitnije – da održava ravnotežu. I tako je i bilo.

Uz malo pomoći pri kretanju i držanja sica, bukvalno je provezao odmah.

Ono što je trebalo uvježbati je ignorisanje okretanja pedala.

“Gledaj ispred sebe” i “Nemoj gledati u noge” sam rekla jedno 420 puta u tri dana i počela mu to govoriti i kad hoda ali se isplatilo.

Sa jedva četiri godine je naučio da vozi bicikl. Jasno vam je da nam je to bio baš bitan dan. 🙂

Mislim da ću jednako biti ponosna kad završi školu. Luda mater pa eto.

Zaključak stručne analize

Dakle, pustite dijete i što manje pomagala mu dajte. Lično iskustvo pokazalo da su djeca mnogo spretnija kad ih pustimo.

Računam na zdrav razum roditelja kad ovo kažem.

P.S. Što više djece i roditelja na biciklima, prije će nam dati sigurnost u saobraćaju. Brojnost je naša snaga.