PIŠE: dr Ranko Rajović

Kada dijete razmišlja kako da riješi problem u igri, osjeti sreću kada nađe rješenje. I zbog toga je potrebno da pokažemo djetetu metode koje liče na igru, jer će tako razmišljati, povezivati, nalaziti rješenje i pri tom misliti da se igra i lakše naučiti ono što se od njega očekuje u školi.

Pričajte sa svojom bebom kao da vas sve razumije. Koristite svaku priliku da objasnite bebi šta se dešava oko vas, u parku, u stanu, u prodavnici, u šetnji… Iako ne zna da priča, to je stimulativno za razvoj mozga. Glas roditelja ne može zamijeniti TV program. Možete uz govor i da se sporazumijevate i očima, pokretima rukom, tijelom, prstima i glavom, jer svaki način komunikacije je stimulativan za razvoj dječjeg mozga.

Ljudi su živa bića za kretanje. To je posebno važno za djecu u razvoju i za njih je kretanje jedna od najvažnijih aktivnosti,  jer kretanje pomaže razvoj mozga. Tako da roditelji moraju znati da je hodanje važno, a da je trčanje još važnije za razvoj ukupnih djetetovih sposobnosti. Dijete raspolaže ogromnom energijom, koja mu je biološki data za kretanje koje pozitivno utiče na razvoj važnih struktura mozga. Kretanjem ( hodanjem, skakanjem, prevrtanjem, trčanjem, penjanjem, valjanjem…) se stvaraju novi nervni putevi i dijete se priprema sa život i stvara osnovu za pravilan razvoj kognitivnih funkcija.

Ne olakšavajmo im kada naiđu na prepreku. Dijete koje puzi hoće da dohvati loptu, ali ima malu prepreku ispred sebe i počinje da plače. Uvijek je bolje ohrabriti dijete da savlada prepreku, nego da mu raščistimo put ili donesemo loptu.

Štititi djecu je poželjno, ali prezaštićivanje je štetno. Mudrost roditeljstva je naći gde je granica. Dijete koje prohodava pada, ali nemojte ga spriječiti da padne tako što ga ne puštate da hoda po gradskim ulicama, betonskim igralištima. Vodite ga u šumu, park, na plažu, na snijeg… tamo može da padne,  a da se ne povrijedi.  Normalno je da dijete u fazi prohodavanja pada, jer će tako naučiti da pada, ovladaće lakše kompleksnijim kretanjem što pozitivno utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti.

Ponekad mama misli da su tatine igre sa djetetom besmislene, ponekad i opasne,  ali i te igre mogu da pomognu  razvoj djeteta. Savjet mamama: pustite tatu da se igra sa djetetom, ali pazite da se ne zaigra i ne pretjera. Samo neka to bude više u parku i šumi, nego za računarom. Tate moraju da znaju: tri sata sjedenja za ekranom je nekoliko desetina hiljada pokreta manje, a djetetov mozak se razvija u pokretu.

Period prije škole je najvažniji za razvoj mozga i glavni posao djeteta je da se igra. Zaigrano dijete ne čuje mamine pozive ”ručak je gotov” ili tatine ”idemo u park”. Dijete je tada u posebnom stanju svijesti, roditelji kažu ”isključeno”, a istina je suprotna – dijete tada koristi najviše moždane funkcije, istražuje, otkriva jedan novi svijet, razmišlja, povezuje i koncentracija je maksimalna.

Ponudimo djetetu izazov, da napravi nešto što je malo komplikovanije od onoga što može. Možemo da mu pokažemo kako smo mi to napravili, pa neka pokuša. Ako ne želi, možemo i na drugi način da ga motivišemo, jer je poznato da djeca često uče imitirajući odrasle.  Možemo reći da je to igra za mamu i tatu i za velike, da to nije za njega. Većina djece reaguje tako što upravo to pokuša da uradi. To je fiziološki mehanizam koji daje djetetu osjećaj sreće i samopouzdanja, jer radi nešto što su roditelji mislili da ne može. Ali ako pokušamo da ga natjeramo da to uradi, stvara se suprotan osjećaj.

Potrebno je davati djetetu podršku, pohvaliti njegove ideje, pričati o njima, a ne govorit: to je glupo, to nije pametno i slično…. Ako želi da uči o dinosaurusima, nemojte govoriti da je to glupo, da mu to nije potrebno, da su te životinje izumrle i da su nebitne za njegov život. Bolje nadjite knjige o dinosaurisima, male figurice, pogledajte na mapi svijeta gdje su živjele pojedine vrste, kupite plastelin i pravite od toga male dinosauruse, donesite mahovinu i grančice, pomozite djetetu da napravi mini park sa dinosaurisima koje će ponosno pokazivati kao svoje remek djelo. Učinite dijete da bude ponosno na sebe, razvijajte njegovo samopouzdanje, pravite mu lijepe uspomene.

Učenje je igra. Dijete najbolje nauči kada ne misli o učenju, nego kada je učenje dio igre. Poželjno je da proces učenja liči na igru i kad god je to moguće koristiti metode i igre, gdje se uči usput. Kada dijete razmišlja kako da riješi problem u igri, osjeti sreću kada nađe rješenje. I zbog toga je potrebno da pokažemo djetetu metode koje liče na igru, jer će tako razmišljati, povezivati, nalaziti rješenje i pri tom misliti da se igra i lakše naučiti ono što se od njega očekuje u školi.

Reproduktivno učenje za mozak skoro i ne postoji. Najprimitivnije vrste uče tako što nešto ponove 100 puta i opet zaborave. A naš mozak ima ogromne kapacitete koje ne koristimo u klasičnom reproduktivnom učenju. Potrebno je korisiti metode koje uključuju te neiskoričćene kapacitete mozga za pamćenje i učenje.

Djetetu u školi ne smije da bude dosadno, jer tada se učenje ne događa. Metode nastave moraju da budu interesantne, stimulativne, otkrivajuće, neočekivane i ponekad duhovite i nelogične. Učitelji koji mogu da organizuju takvu nastavu su izvor sreće i znanja djecu.

Dovoljno slobode, da mogu da istražuju, da povezuju i razmišljaju, dobiju nove ideje, da do znanja dolaze sami i tako razviju svoju kreativnost. Naš posao je da im to omogućimo i ako je potrebno da ih motivišemo da nastave ako se obeshrabre i zastanu na tom putu.

Dijete zna da trava ne raste do sunca, ali ako tako nacrta, pustite ga – neka trava raste do sunca na njegovom prelijepom crtežu. Dijete maštom otvara novi svijet, uživa, prepušta se takvoj igri. Povezuje stvari koje nemaju mnogo smisla, ali dijeca zapravo takvim igrama stimulišu važne centre u mozgu koji su značajni  za razvoj kreativnosti.

Učitelji su uvijek bili važni u životu djeteta, poseban autoritet i oslonac. Naučite djecu da poštuju učitelje, tako što ćete ih i vi poštovati, uvažavati, poslušati, podržati. Učitelji su uvijek bili i moraju i dalje biti autoritet, jer oni zajedno sa roditeljima prave okvir gde se djete bezbjedno kreće, istražuje i uči. Dijete može da izađe van tog okvira, ali ćemo ga vratiti, jer okvir je tu. Ako okvira nema, djeca su u problemu, jer većina djece ne može sebi da napravi granicu.

I za kraj, važno je podučavati roditelje i ponavljati im važne stvari, jer zablude se dešavaju i roditeljske greške se ponekad teško popravljaju.

Izvor: NTC sistem učenja