PIŠE: Tijana Mihajlović, Blog Mamina Školica

Već je cio mjesec prošao od početka nove školske godine. Dječica se polako opuštaju, privikavaju se na novonastale obaveze, upoznali su nove drugare, dok roditelji sve više strahuju kako će se njihovo dijete snaći. Brinu mame i tate školaraca, mame i tate prvaka, ali i onih starijih. Nekako je to već postalo normalno. Kada se približava početak školske godine, sa svih strana dopiru iste rečenice: „Joj opet sve ispočetka. Već me hvata panika!”

Da, ja sam jedna od tih mama, tj. bila sam. Sve mi je jasno, sve razumijem. Svi mi znamo ko su i kakva su naša djeca, vjerujemo u njih i imamo puno povjerenje. No, uvijek ima ono ali… To ali nas uvijek bocka i ne da nam mira. Pitamo se hoće li dijete sve moći postići, sve savladati što se od njega traži, uklopiti se u društvo… Zatim razmišljamo koliko ćemo mi tu biti važni, da li ćemo pogriješiti u nečemu, biti previše ili premalo tu. Da previše ne stisnemo ili previše ne popustimo. Sve je to nekako „normalno”. No, drage mame i tate, kao neko ko je prosvjetni radnik, neko čije starije dijete ide u peti razred i neko ko već ima neko iskustvo na tu temu, moram vam reći – opustite se! Ali zaista.

Kao i u svemu u životu, i ovdje je potreban balans. Nemojte biti „kišni oblak” nad djetetom, ali nemojte ni dići ruke kao da nemate dijete.

Šta to znači?

Pođite od toga da je svako dijete jedno divno biće, sposobno da se nosi sa svim zadacima koje škola nosi. Vjerujte da je tako. Ako dete vidi da mu vjerujete, i ono samo će osjećati želju da se pokaže u još boljem svjetlu.

Mislite da su vaši prvaci mali, da ne znaju spakovati torbu po rasporedu, da će nešto zaboraviti? Griješite. Oni sve to mogu i bez vas. Ako i pogriješe, naučiće nešto iz te greške. Ništa strašno, zar ne? Pustite ih da sami budu odgovorni za svoje obaveze, za svoj domaći zadatak, opremu za fizičko, pribor za likovno.

Pokušajte da budete posmatrač, a ne neko ko rješava dječje „probleme”. Ako zatraži pomoć, budite tu. No, ni tada nemojte rješavati zadatke umjesto njih. Usmjeravajte ih, budite im zvijezda vodilja. Oni su mudri, doći će do rješenja.

Mislite da vaše dijete nema radne navike? Rekli su vam da se one stiču u prvom razredu i strijepite šta će biti ako ne uspijete da ih formirate na vrijeme? I tu se opustite. Nisu sva djeca ista. Bila sam ta mama koja je svim silama pokušavala svoje dijete da ukalupi u ovaj sistem školstva i da ono jednostavno nešto uvek MOOOORA da uči. Nije htjeo, otimao se, nije mu bilo jasno zašto nešto mora da uči ako ga ne zanima. Razne metode i tehnike sam pokušala, sve što bih i sama savjetovala roditeljima svojih đaka. Nije išlo. Što sam ga više pritiskala, više kalupila i pokušavala uvesti strog red i raspored obaveza, sve je bilo gore. Imao je odlične ocjene, ali sve je to bilo pod nadzorom. Onda sam se preispitala i riješila da pokušam popustiti uzde, lelujala između „da” i „ne”, i na kraju ga pustila da sam pronađe najbolji i najlakši način da sve uskladi. Nas odnos je počeo više da se bazira na dogovoru, a ne na naredbi. Više sam razgovarala sa njim i objašnjavala. Tada je sve krenulo u drugom smjeru. Moj sin je jedno sjajno i veoma inteligentno dijete. Veoma brzo kapira i lako uči. Ranije sam se pitala kako tako pametno dijete može sebi da dozvoli da kampanjski uči. Danas to gledam kao prednost. Treba mu manje vremena. Jedino je važno napraviti dogovor da se gradivo ne gomila.

Kako sazrijevaju te male glavice, tako se mnoge stvari menjaju. Mi smo tu da naučimo da se nosimo sa tim. Veoma je važno ne držati se slijepo nečega, jer neće ista metoda dati iste rezultate kod dva različita djeteta. Upoznajte vaše dijete.

Drage mame i tate školaraca, opustite se

1. Vjerujte svojoj djeci. Sposobnija su nego što mislite.
2. Neka sami pakuju svoju torbu za školu. Vi je posle slobodno pregledajte, i ako vidite da nešto nije spakovano, samo ukažite da nešto nedostaje, a djetetu ostavite da pronađe šta. Ponekad ih i pustite da nešto zaborave, jer ako naviknu da ih vi podsjećate, to ćete raditi i kada se udaju i ožene. 😀
3. Zajedno napravite raspored dnevnih aktivnosti. Neka ne bude strogo zacrtan u minut, malo fleksibilnosti nije na odmet. No držite se dogovora da se domaći radi prije gledanja televizije, sporta, druženja, igranja igrica i sl.
4. Domaće zadatke neka rade sami. Kao što sam već napomenula, ako im nešto nije jasno – pokažite, objasnite, ali nikako ne radite umjesto njih. To je medvjeđa usluga. Tako će oni osjetiti da nisu dovoljno dobri i da ćete vi uvijek uskočiti umesto njih. Na kraju se opuste i uljuljkaju u tu svoju ulogu „nisam dovoljno dobar” i trajno vam prepuste ulogu njihovog spasitelja.
5. Ne gušite djecu vanškolskim obavezama. Ne mora svako dijete ići u muzičku školu, školu jezika, školu glume i neki sport. Ako dijete samo izrazi veliku želju, dozvolite mu. No, ne insistirajte. Djeca moraju imati „ventil” vrijeme, vrijeme za najobičniju igru, vrijeme za porodicu.
6. Ako dijete ima neki problem u školi, ne trčite odmah u školu da dijelite pravdu. Prvo ispitajte situaciju, jer medalja uvijek ima dvije strane. Ako se i ispostavi da vaše dijete nije krivo, dobro odmjerite situacije kada treba reagovati, a kada pustiti dijete da samo riješi problem. Često roditelji skaču u odbranu u situacijama kada je sve moglo da se riješi uz mnogo manje drame i time dijete dobija sliku da će uvijek i za sve biti zaštićeno od strane roditelja. Ko će ga braniti kad bude student, odrastao čovjek? Mora naučiti samo da rješava određene situacije. Naravno, postoje i momenti kada je neophodno da se roditelj obrati učitelju ili nastavniku za pomoć.
7. Ne upoređujte svoje dijete sa drugom djecom. Vaše dijete je unikatno i posebno. Savršeno je baš takvo kakvo je.
8. Ne plašite ga školom i učiteljicom. Ono se u školi mora osjećati prijatno i motivisano.
9. Učite ih samostalnosti – da se sami oblače, vežu pertle, peru ruke prije i poslije jela…
10. Ne kritikujte dijete, već ponašanje. Kad god možete, kritiku i ne koristite. Samo pohvalu. Što više hvalite djetetove dobre postupke.

Na kraju, da dodam samo nešto što mislim da je osnova za sve, a to je da volite vašu djecu, mnogo razgovarate sa njima i pokušati razumjeti sve te periode u odrastanju i školovanju. Dijete koje ima podršku porodice, razumijevanje i odnos pun povjerenja lakše će savladati sve prepreke i izazove i kao dijete, a i kasnije u životu.

Zato, drage mame i tate školaraca, duboko udahnite, izdahnite. Opustite se. Pratite tempo vašeg djeteta, njegova interesovanja. Naučite ga da neke stvari sad mora da uči čak i ako mu se ne dopadaju da bi u životu mogao raditi ono što voli. Razvijajte kreativnost, empatiju i samopoštovanje kod svoje djece i ona će stasati u emotivno zdrave i srećne ljude. Mislim da nam je upravo to svima cilj. Pa makar se ponekad zalomila i neka loša ocjena. 🙂