PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog i savjetnik za roditelje
U toku mog djetinjastva najviše sam se susrijetala sa rečenicom: „Ajde, budi dobra djevojčica!“ kada odrasli žele da mi poruče šta se očekuje od mene. Kada nešto uradim kako treba hvalili su me: „Bravo! Ti si dobra djevojčica!“, a kada sam uradila nešto što im se ne sviđa, govorili su mi: „Nisi dobra! Idi u ćošak!“. Sada kada imam 35 godina razmišljam šta sam iz toga naučila? Zbog čega sam konkretno dobra, a zbog čega konkretno nijesam dobra? Šta sam ja to uradila loše, odnosno dobro pa da zaslužim jedan od tih epiteta? Pretpostavljam da kada biste se i vi vratili na svoje djetinjstvo da bi ste bili u sličnoj ili istoj dilemi.
Većina roditelja će se složiti da je nagrada veoma važna u upravljanju djetetovim ponašanjem. I većina njih je u potpunosti u pravu ukoliko misli da kada kaže djetetu „Ako pojedeš ručak, dobićeš čokoladicu poslije toga“ djeluje. Moje pitanje je koliko dugo? Da li će dijete najzad naučiti da treba da jede supu i brokoli zato što je to korisno za njegov organizam ili će naučiti da sve uradi samo da dobije željenu nagradu? Šta se dešava kada dijete poraste i čokolada više nije privlačna kao nagrada nego se sada dijete fokusira na nešto veće (na primjer igranje igrica)?
Iako djeluje da nagrada ima magičnu moć, ta moć traje kratko kao čarolija u poznatoj bajci Pepeljuga. Pri tome, određena istraživanja su pokazala da nagrada (kao i kazna) loše utiču na razvoj samopouzdanja i samomotivacije kod djece.
Na primjer, kada roditelj kaže djetetu: „Bravo za peticu, ponosan sam na tebe. Dobićeš veliku nagradu!“ time šalje skrivenu poruku djetetu da treba da dobije peticu da bi se roditelj osjećao bolje. Drugim riječima, dijete će učiti da radi određene stvari koje želi druga, njemu važna, osoba samo da bi pridobio njeno odobravanje ili ljubav. Pri tome neće mnogo razmišljati da li je to za njegovo lično dobro. Jednog dana taj mali čovjek postaće osoba koja „boluje“ od sindorma traženja spoljašnje nagrade (odobravanje drugih) da bi ostvario neke akademske ili karijerne ciljeve. Zapravo, ta osoba neće imati razvijenu samomotivaciju, već će se rukovoditi spoljašnjim podsticajem.
Međutim, kada roditelj kaže djetetu: „Radila si veoma naporno. Zaslužila si peticu! Jesi li ponosna na sebe?“ ovim se usmjerava na napor koji je uložen i šalje se skrivena poruka da je važno potruditi se i raditi, i da se na taj način može ostvariti određen rezultat. Takođe, dijete uči da objektivno procjenjuje koliko je rada uložilo u nešto i da li je realno očekivati da dobije rezultat. Isto tako kada ostvari rezultat postaje ponosno na sebe, fokusirano je na svoje potrebe i želje u pozitivnom smislu, a ne na to šta će okolina da kaže. Drugim riječima, ne pati od potrebe da dobije odobrenje ili ljubav od strane drugih da bi ono bilo srećno. Ovaj način komunikacije svakako dugoročno dovodi do razvoja samomotivacije i samopouzdanja kod djeteta.
Ovo je samo jedna od veoma važnih roditeljskih vještina koja na pozitivan način utiče na dijete i koja ima dugoročan efekat na istinsku promjenu djetetovog ponašanja.
Izvor: Koučing za roditelje
