PIŠE: Čarapice blog
Ako pitate roditelje šta žele za svoje dijete, pored zdravlja, svaki roditelj će vam reći – da bude srećno. Sreća je nešto što se, naročito u posljednje vrijeme i u modernom društvu, toliko uzdiglo na pijedestal života da smo manično počeli strahovati da će baš našoj djeci izmaći, i na sebe preuzeli dužnost da im to po svaku cijenu obezbijedimo. Da im nađemo tu sreću, poklonimo, zašto ne i – kupimo. Ova nova roditeljska uloga je u isto vrijeme osnažujuća i zastrašujuća. Pruža beskraj novih mogućnosti, ali i odgovornost da svojoj djeci obezbijedimo okruženje koje će od njih stvoriti srećne i zadovoljne ljude.
Ne volim pritisak koji se konstantno vrši na roditelje. Kao da nam griža savjesti koju prirodno osjećamo nije dovoljna, sada nema teorije koja nije izanalizirala svaki aspekt ili metod roditeljstva i zaključila da baš on ne valja. Nervira me nova teorija da su “igračke zlo”, ne mislim da treba da nam se djeca zabavljaju samo štapom i kanapom jer se tako “najslađe igraju”. Ali kada mi je moj dvogodišnji sin rekao da želi od Djeda Mraza malu crvenu formulu, a mi mu kupili veliku, na pedale (“Šta malu, čuj – malu – sad ćeš ti da vidš šta je formula!”). On na nju nikad u životu nije sjeo (i vjerovatno i neće, jer je želio malu formulu, a ne prevozno sredstvo), a ja sam se zapitala nisam li i sama upala u zamku modernog roditeljstva i kupovanja sreće koju dijete ne želi, sreće onakve kakvu smo mi, njegovi roditelji, zamislili.
Današnja djeca su izložena znatno većem broju (i intenzitetu) informacija nego nekada. Osim informacijama, izloženi su nezaustavljivom talasu utisaka, doživljaja, iskustava, pojmova – koje ne mogu tako lako da obrade. Često kažemo da se “rađaju s fakultetom”, a zapravo se i sami utrkujemo u zrelosti i znanju, vještinama koje će naše dijete što bolje i što ranije savladati (“Crkni od muke, komšinice!”). Ne damo da im bude dosadno, da “gube vrijeme” – već im dane organizujemo na aktivnostima, školicama, takmičenjima, sportićima, učionicama, igraonicama, maštaonicama, crtaonicama, svaštaonicama i svakakvim “onicama” i “ićima”. A dosada je tako korisna stvar. Dosada rađa istraživače, mislioce, dosada opušta mišiće i razvija vijuge, dosada usporava vrijeme, a šta je potrebnije ovom brzom tempu življenja nego malo sporiji tempo.
Nismo li sami krivi za opštu bahatost koja nam toliko smeta kod mlađih generacija? Nije teško vidjeti da su (neka) djeca, zatrpana tako svim i svačim, zasićena, zadovoljena – zapravo bijesna i nezadovoljna. Kupujući djeci sreću kroz igračke i sitna zadovoljstva, nismo li im učinili medvjeđu uslugu? Dijete koje ništa ne želi, ništa ne iščekuje, ni za šta se ne trudi – nije srećno dijete. Kupujući im sreću ne dajemo im priliku da se zapitaju šta je sreća, da poslože svoje prioritete, da iščekuju, nadaju se, dožive rolerkoster emocija od razočaranja, iščekivanja, uspona, padova, iznevjerenih i ispunjenih snova. Učimo ih da su samim svojim postojanjem zaslužili da budu tretirani posebno i dobijaju sve, što nikako, nikako nije tačno. Predmet želje i interesovanja se pri zadovoljenju samo seli na sledeći objekat želje i tako unedogled – pravog zadovoljstva nema. Svaka nova igračka predstavlja novu distrakciju, novi predmet koji se “vuče po kući” i koji gubi svoju namjenu – da mu se dijete raduje, sa njim istražuje i mašta.
Ne vjerujem u edukativne igračke, jer nijedna igračka nije edukativna sama po sebi, već je takvom čini način na koji se koristi. I isto tako svaka (baš svaka!) igračka može postati edukativna ukoliko se upotrebi malo mašte. Ništa loše ne vidim u kupovanju igračaka, naprotiv. To mi predstavlja uživanje, jer je to jedan od načina da bolje upoznam svoje dijete – dok razmišljam šta bi mu se dopalo, u kom smjeru možemo proširiti njegova interesovanja, na koji način postojeće igračke možemo uklopiti sa novom pa onda stvoriti nešto novo i posebno. Duletu kupujem igračke i ima ih zaista i previše. Vodila sam se logikom – zašto da ne – kad mogu. Ono što jesam kod sebe promijenila je odnos prema kupovini, prema vrijednosti igračaka i stvari generalno. I trudiću se da to prenesem i na njega.
Sve je manje vremena koje provodimo sa djecom jer nam je tempo sve brži, obaveze sve veće. Upali smo u mašineriju kupovine igračaka koje se skupljaju (zaboga, “sakupi ih sve”, a ima ih hiljadu), filozofija potrošne robe prenosi se i na našu djecu a da toga nismo ni svjesni. Kako će drugačije naučiti da cijene ono što imaju, ako konstantno gomilaju nove igračke? Da li su sve te stvari koje žele i koje im kupujemo zaista neophodne? Mogu li se igračke popravljati? Može li se improvizovati nešto od igračaka koje imaju i napraviti nešto novo, slično predmetu želja (to bi bila baš win-win situacija – i nema gomilanja i aktiviraju se mašta i stare igračke)? U vrijeme kada je sve na dugme, instant, brzo i lako, može li se jedna loptica koristiti i kao kugla sladoleda, ili se mora kupiti plastični sladoled?
Ne možemo djeci obezbijediti sreću, ali ih lako možemo učiniti hronično nezadovoljnim. Ono što još možemo je da im obezbijedimo sigurno okruženje, snažnu vezu sa porodicom, posvećenost i prisutnost, koje je sve manje (sklonimo ekrane, za početak). Ljubav, prisutnost i posvećenost snažan su vjetar u leđa za osobu koja će sjutra biti samopouzdana, samouvjerena, radoznala, sa razvijenim osjećajem za prioritete i sa jedinstvenim sistemom vrijednosti – jer budimo iskreni – neke stvari jesu vrjednije od drugih. A do tada – neka igračka bude izvor radosti, baš zbog toga što se ne podrazumijeva.
