Roditelji često prave grešku kada od svojih adolescenata očekuju da se ponašaju kao odrasli, a da budu svjesni da su još djeca. U tom periodu, mlada osoba je neopredijeljenja i zbunjena jer prelazi iz djetinjstva u svijet starijih. Ovo stanje naročito je stresno ako je dijete ušlo u ranu adolescenciju od 11. do 14. godine, ističu stručnjaci.

Tinejdžeri su tada veoma osjetljivi na svoj izgled, imaju potrebu da imitiraju vršnjake i budu prihvaćeni od njih. Tragajući za sopstvenim identitetom, nije neobično da se stide svojih roditelja, misleći da su drugačiji, prevaziđeni u ponašanju ili izgledu.

Ponekad se potpuno distanciraju od mame i tate, što ih nesvjesno vodi u usamljenost. Takvo osjećanje većina prevazilazi podaničkim stavom prema vršnjacima, u pogledu stila odijevanja, frizure, načina govora, izbora muzike, ponašanja. Izbjegavaju svaku vrstu komunikacije i roditelji često ne znaju kako da im uopšte priđu.

Stručnjaci insistiraju na tome, da bi mame i tate trebalo da ulože napor i shvate svoje adolescente, a ne da vode bezuspješne “ratove” oko minđuša, tetovaža, izlazaka, muzike. Moraju da biraju riječi kada im govore da im se njihov stil ili ponašanje ne sviđa i da nipošto ne završavaju rečenicu prijetečim “inače”… Kritikovanje i omalovažavanje djeteta može biti kontraproduktivno jer će u inat raditi suprotno od onoga što mu se kaže.

Ova iskustva mogu biti jako bolna za roditelje, ali adolescencija podrazumijeva i odvajanje deteta od roditelja i individualizaciju i mnoga djeca moraju da odbace svoje roditelje kako bi pronašla sopstveni identitet. U ovom periodu tinejdžeri se više fokusiraju na svoje prijatelje, a manje na porodicu, što je potpuno normalno.

Izvor: Novosti