PIŠE: Olivera Kovačević master psiholog, porodični i partnerski savjetnik

Nekako je od davnina praksa u školskom sistemu, ali i u društvu, da su češće poslušna i disciplinovana djeca hvaljena i podsticana, dok su djeca koja samostalno zaključuju, procjenjuju i prosuđuju opominjana i sputavana.

Vjerujem da nekada budete u dilemi da li je važnije da vam dijete bude poslušno i mirno ili samosvjesno i spremno da ispravlja ili ukaže na nelogičnosti koje primijeti? Zapitate se sigurno koje mu je ponašanje korisnije za budućnost.

Da li je za srećniji, ispunjeniji i smisleniji život bolje da razmišljamo svojom glavom ili da se priklonimo mišljenju većine? Konformizam ili njegovanje svoje istinske prirode? Vječite dileme. Šta vi mislite, šta je bolje?

Disciplinovano ponašanje i navike donose dobro svakom ljudskom biću, a posebno djetetu koje je u fazi formiranja svoje ličnosti, ponašanja, razmišljanja…Disciplina u ponašanju, u budućnosti, donosi disciplinu u glavi, tj. u mišljenju svakog mladog bića pred kojim je život.

Razmislite. Kako će dijete naučiti da kontroliše svoje ponašanje, misli i osjećanja, kako će postati zreo i odgovoran čovjek, ukoliko tome u djetinjstvu nije naučeno?

Učenjem da su određena ponašanja važna, da je važno obaviti ih baš u određeno vrijeme, mi djeci ukazujemo na to da se samo dosljednošću i upornošću dolazi do uspjeha i ostvarenja želja.

Ali suvoparna disciplina, bez slobode rasuđivanja i procjenjivanja našeg i tuđeg ponašanja i razmišljanja nije ništa drugo nego gubitak životnog zadovoljstva i draži.

Šta mislite kako će se vaše dijete osjećati u situaciji gdje nešto mora da radi, a ne zna koja je svrha takvog ponašanja? Ili, ukoliko shvati da to isto može da uradi na drugačiji način, ali mu vi to ne dozvoljavate?

Ono što dijete uči snalažljivosti i shvatanju života, jeste dozvola roditelja da istu situaciju vide iz više uglova, da nauče kako je dosjetiti se na koje sve načine može doći do željenog cilja već pola puta dolaženja do istog.

Svaki put kada pred dijete postavite zadatak i prije nego što dođete u iskušenje da mu kažete kako se on rješava, pitajte ga „Kako bi mogao da riješiš ovaj zadatak?“ Kada vaše dijete da odgovor, vi ga pitajte „Kako bi još mogao da dođeš do rješenja?“ Na taj način u njegovoj maloj glavici razvijate fleksibilnost u razmišljanju. Učite ga da uvijek ima više načina na koja možemo doći do rješenja.

Ne učite dijete da bude poslušno. Poslušnost ne razvija inteligenciju, niti bilo koju drugu životnu vještinu. Učite ga da bude disciplinovano, da nauči kako je red u ponašanju i mislima bitan za mentalno zdravlje svakog razumnog bića. Dajte mu dozvolu da samo zaključuje, procjenjuje i uviđa. Objasnite mu koliko je važno da samo dolazi do rješenja. Podstičite ga i njegujte ovakav obrazac vaspitanja.

Vjerujem da ste više puta čuli za kinesku poslovicu „Daj čovjeku ribu i nahranićeš ga za jedan dan. Nauči ga da peca i nahranićeš ga za cio život.“ Vodite se njom u vaspitanju svoje djece i izrašće u samosvjesna i zrela bića spremna da preuzmu život u svoje ruke.

Izvor: Moj psiholog