Ekrani su svuda oko nas. Živimo u tehnološkom svijetu i nemoguće ih je izbjeći u potpunosti. Često viđamo malu djecu ili čak bebe kako se zabavljaju smartfonima, tabletima i sličnim uređajima s ekranima. Fascinirani smo kako brzo uče, kad vidimo kako „odmah znaju gdje treba upaliti“, kako „odmah listaju virtualne stranice“… i sl.

Divimo se i njihovom poznavanju engleskog jezika u tako ranom uzrastu, ali koliko je to smisleno, preporučljivo i korisno za dijete ako uz to nije u stanju da komunicira na maternjem, koliko je korisno ako ono taj jezik ne upotrebljava u komunikacione svrhe nego samo mehanički, kao eholalija, ponavlja riječi i pjesmice bez razumijevanja… Je li za preživljavanje neophodan engleski jezik u tako ranom uzrastu? Čemu mu služi ako ne zna samostalno da jede? Ili izraziti što mu treba? Koliko je funkcionalno to znanje. Čemu te vještine djetetu služe? Što dijete realno time dobija? Što time razvija?

Malim bebama i djeci do tri godine najpotrebnije za razvoj je upoznavanje svijeta oko sebe kroz senzomotoriku. Dakle, za razvoj mozga potrebno mu je istraživanje svega onoga što ga okružuje stimulisanjem svih čulnih organa kako bi se stvorile veze u mozgu koje će omogućiti djetetu da uči i živi na adekvatan način.

Naime, bez tih iskustava, dijete se neće moći i znati nositi sa svakodnevnim izazovima i događajima onako kako bi trebalo; ne razvija adekvatnu komunikaciju s okolinom i ljudima oko sebe, ne zna se služiti sa stvarima koje ga okružuju i nema funkcionalna znanja i vještine koje bi mu omogućile zdrav razvoj.

Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga koji raste brže od bilo kojeg drugog dijela tijela. Tokom ovog perioda, dječji mozak je osjetljiviji na pozitivne uticaje ali i ranjiviji na negativne uticaje nego što će biti ikada više u životu! TV i drugi elektronski medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj jer ne uključuje istraživanje, igranje i vrijednu interakciju s roditeljima i drugim ljudima što zapravo podstiče učenje i zdrav fizički i psihosocijalni razvoj.

Prema novim istraživanjima, pretjerano gledanje ekrana, bilo koje vrste, mijenja strukture dječjeg mozga na negativan način. Rezultati pokazuju da što duže dijete gleda televiziju ili video sadržaje na ekranima to su promjene u mozgu dublje.

Snimci MRI (magnetne rezonance) pokazuju da djeca koja mnogo vremena provode pred ekranima imaju manje bijele mase u prednjem dijelu mozga što je povezano (između ostalog) s nižom verbalnom inteligencijom. Naime, bijela masa je ono o čemu govorimo kada kažemo da mozak funkcioniše brzo i učinkovito, da ima dobre veze u mozgu. Suprotno učenju sviranja instrumenta, bavljenje sportom, čitanja djetetu –  gledanje ekrana ne dovodi do razvijanja viših nivoa u mozgu.

Konkretnije, izloženost malih beba i djece do tri godine ekranima povezano je s usporenim razvojem govora generalno i funkcionalnog govora, vještina i spremnosti djece za vrtić. Takođe, ekrani u tom uzrastu često dovode i do problema sa spavanjem, ponašajnih problema, dugoročnih problema u socijalnom razvoju, uključenosti i sposobnosti praćenja na nastavi i akademskog uspjeha.

Televizija, vieo sadržaj, DVD… nijesu učinkoviti učitelji

Proizvođači programa i videa za djecu tvrde da njihovi proizvodi doprinose djeci. Većina su čak označeni kao edukativni sadržaj koji promoviše razvoj mozga i kognitivnih vještina. U istraživanju u kojem je učestvovalo preko 1000 porodica, roditelji su podijelili svoje razloge zbog kojih dopuštaju djeci i bebama gledanje TV-a i ekrana. Većina ih je vjerovala da na taj način podstiču razvoj njihovog mozga.

Međutim, ovakve tvrdnje i vjerovanja nisu potvrđena istraživanjima. Generalno, istraživanja pokazuju da djeca mlađa od tri godine nikako ne napreduju na taj način. Štoviše, pokazalo se suprotno, posebno jer su time izostavljene one aktivnosti koje zaista podstiču razvoj mozga.

Mozak beba nije spreman ni zreo za ekrane

Zašto ekrani utiču na mozak male djece drugačije nego na mozak starije? Odgovor se krije upravo u pomenutim nevjerojatnim promjenama koje se događaju u mozgu tokom prve tri godine života.

Kada se beba rodi, ona ima već gotovo sve neurone koje će ikad u životu imati. Ali cilj pravilnog razvoja mozga je stvoriti veze između tih neurona (bijelu masu), a to se najviše odvija upravo u prve tri godine. Takođe, to posebno važi za područja mozga koja su zadužena za napredne sposobnosti kao što su pamćenje i apstraktno mišljenje.

Iako je gledanje u ekrane pasivna aktivnost, razumijevanje sadržaja ekrana zahtijeva određene sposobnosti. U prvim godinama života, mnoge od tih sposobnosti se tek počinju razvijati. Za bebu, ekrani su samo veliki protok dvodimenzionalnih slika koje se (u prosjeku) mijenjaju svakih 6 sekundi i nemaju nikakve međusobne povezanosti, njima nemaju smisla, nema povezanosti sa zvukom koji dolazi iz istog tog smjera i nema povezanosti sa stvarnim ljudima i pojavama. Prije nego što dijete može uopšte da „uči“ pomoću ekrana, ono mora biti sposobno da poveže te slike u smislenu cjelinu. Istraživanja pokazuju da bilo kakvo smisleno učenje i shvatanje preko ekrana nije moguće prije tri godine, kada dijete počinje shvatiti vezu između sadržaja ekrana i stvarnosti.

Ekrane čine nadražaji koji su vrlo privlačni svakome, pogotovo djeci. Živahno je šareno i dinamično. Upravo ta dinamičnost je ono što djetetu privlači najviše pažnje. Naime, djeca još imaju vrlo kratku pažnju i potrebne su česte promjene da bi ona bila zadržana. Upravo to se događa na ekranima.

Na taj način se prikazuju likovi i događaji van realnog vremena i djeca uče da se slične stvari mogu očekivati u realnom svijetu pa se tako i ponašaju.

S druge strane ekrani, kao što su smartfoni i tableti, računari funkcionišu tako da jednim klikom dođe do promjene i da se jednim klikom postigne ono što želimo. S obzirom da u stvarnom životu nije baš tako, dolazi do problema kad dijete ne dobije ono što želi istog trena.

Djeca ne moraju gledati ekrane da bi bila pod njihovim uticajem

U mnogim domaćinstvima s djecom, televizija ili drugi ekrani uključeni su cijelo vrijeme nezavisno od toga gleda li ih neko ili ne. Svakodnevne aktivnosti kao što su pjevanje, igranje, istraživanje i slično pomažu maloj djeci izoštravanje  njihovih kognitivnih i motoričkih sposobnosti, a distrakcije – do kojih dovodi pozadinska televizija – mogu uveliko otežati taj proces. Mala djeca se teže mogu koncentrisati na aktivnu izravnu igru ako je televizija ili neki drugi ekran u pozadini uključen. Pozadinski ekrani mogu ugroziti kognitivni i razvoj govora i mogu uzrokovati probleme s koncentracijom kasnije u djetinjstvu!

Bebe i mala djeca su socijalni učenici

Iako bebin mozak nije razvijen za razumijevanje televizije i sadržaja ekrana, on je itekako dobro „opremljen“ za učenje iz socijalnih interakcija. Po rođenju, neuralne mreže koje doprinose interaktivnom učenju već se počinju razvijati. Novorođenče može prepoznati lica i glasove i osjetljivo je na socijalne znakove kao što je kontakt očima, facijalne ekspresije i ton glasa. Ovi znakovi su alati za učenje koje bebama i maloj djeci pomažu razumjeti svijet oko sebe. Brojna istraživanja su pokazala da bebe uče bolje od ljudi nego preko slika. Na primjer, bebe i mala djeca koja vide živi primjer i demonstraciju nekog zadatka prije će zapamtiti to nego oni koji su isti zadatak samo gledali preko snimka. Pozitivne interakcije s roditeljima i starateljima pružaju socijalni i emocionalni kontekst koji bebe trebaju za efektivno učenje.

U čemu je šteta?

Činjenica je da bebe i mala djeca ne dobijaju ništa od gledanja televizije ili ekrana, ali ako uživaju u tome, zašto je to štetno? Gledanje ekrana prije druge, odnosno treće godine dugoročno negativno utiče na djetetov razvoj govora, čitalačkih sposobnosti i radnog pamćenja. Takođe utiče i na probleme sa spavanjem i probleme sa spavanjem.

Nije problem samo u tome što djeca rade dok gledaju u ekrane, nego i u onome što NE rade. Posebno jer su djeca „programirana“ tako da uče kroz interakciju s drugim ljudima. Igre facijalnih ekspresija, ton glasa, govor tijela između djeteta i roditelja nije samo lijep prizor, nego je i izuzetno kompleksan do te mjere da istraživači moraju takve scene snimati i zatim usporeno gledati kako bi ustanovili od koji se sve sekvenci sastoji ta – za nas obična – komunikacija. Kad god jedna od strana (roditelj ili dijete) gleda u ekrane – komunikacija doživljava zastoj. Malo dijete uči znatno više lupanjem i igranjem šerpama na podu dok vi kuate ručak nego što uči gledajući u ekran u to vrijeme. Jer, svako toliko, roditelj i dijete se međusobno pogledaju i uspostave tu vrijednu komunikaciju.

Ona djeca koja više gledaju ekrane imaju veću vjerovatnoću razvijanja problema s pažnjom do uzrasta od 7 godina. Video sadržaji se konstantno mijenjaju, stalno su zanimljivi i gotovo nikad ne forsiraju dijete da se suočava s nečim što ne mora ili je nezanimljivo.

Što mi, kao roditelji/staratelji možemo uraditi?

Paljenje ekrana se može činiti kao lako rješenje, ali činjenica je da postoje i drugi načini zabave za djecu čak i u najzaposlenijoj porodici…

• Pričajte svojoj djeci; recite im o svom danu kakav je bio, pričajte o vremenu, imaginarnom svijetu, bilo čemu..
• Pjevajte svom djetetu; tonovi i melodije su novi i uzbudljivi…
• Pokazujte i brojite nove objekte, učestvujte  u njegovom doživljavanju svijeta…

Pozitivne interakcije su najbolje za iskustveno učenje koje dijete može imati

Aktivna, direktna igra i toplo odgovarajuće roditeljstvo doprinosi ranom dječjem razvoju. Više vremena provedenog pred ekranima znači manje vremena za igru i zajedničku pažnju i zajedničke aktivnosti. Povećana prisutnost ekrana svakodnevno dovodi do značajnih negativnih promjena. Istraživanja su jednoglasna: roditelji i staratelji mogu podsticati učenje, postignuća i zdrav razvoj tako što će skinuti „ekrane s menua“!

Može se zaključiti da je gledanje u ekrane i direktno i indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece. Drugim riječima, ne doprinosi pravilnom razvoju i trebalo bi roditelji svakako ove informacije da uzmu u obzir kada krenu da upale ekranima kako bi „na trenutak“ zabavili svoju djecu i „imali malo mira“.

Izvor: Harfa