PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Pa, ne mogu da vjerujem! Opet si prosuo sok! Vidi na šta ti liči soba, jel te nije sramota? Ništa to ne valja, sredi ponovo stvari u ormanu. Složi lijepo te knjige i sveske!

Da li ste u djetinjstvu dobijali ovakve kritike? Kako ste se tada osjećali? Da li ih možda vi govorite svom djetetu?

Na prvi pogled ovo su uobičajeni komentari na neku aktivnost i zaista nemaju nikakvu lošu namjeru. Međutim, reakcije na njih nam govore kako one zapravo utiču na osobu kojoj su upućene. Hajde još jednom razmislite kako ste se osjećali kada su vam roditelji ovo ili nešto slično govorili? Ukoliko vam se javljao bilo kakav loš osjećaj, nelagoda, grč u stomaku, osjećaj bunta i slično, a nije isključeno i da se sada tako osjećate u istim ili sličnim situacijama, onda su ove kritike negativno uticale na vas.

Pa, šta, reći ćete, niko ne voli kritiku! E, upravo tu sam vas čekala! Ako niko ne voli kritiku zašto je onda upućujete djetetu, kakav rezultat očekujete da imate i kako ćete to promijeniti?

Negativan komentar, kritika, zapravo ukazuje da je osoba nešto uradila pogrešno, međutim ako vidi samo grešku kako će onda znati šta je rješenje? Sa druge strane, kada komentarišete da je nešto loše, zapitajte se šta vi ustvari želite da bude rezultat? Da dijete zna da je pogriješilo i da se zbog toga osjeća loše ili da uradi kako treba to što od njega očekujete?

Kao prvo, dijete koje je prosulo sok već zna da se desilo nešto „loše“, nešto što nije očekivalo i sada iščekuje vašu reakciju. Komentari tipa „Vidi kako si trapav, ajde pazi malo. E, sad ćeš sve to sam da obrišeš i nema više soka za tebe!“ i slični, od jedne obične situacije stvore mnogo ozbiljniji problem. Još ako se to ponovi par puta, dijete će izgubiti sigurnost u sebe i svoje sposobnosti, počeće zaista da misli za sebe da je „trapavo“, i vjerovatno će početi da traži da mu roditelj sipa i dodaje sok. Da li stvarno to hoćemo? Ok, imaćemo čist pod, ali i nesigurno dijete. Kad roditelju dosadi da stalno sipa i dodaje čašu sa sokom, na red će doći novi komentari „Pa, jel ne možeš ništa sam? Neću ja da te služim. Sipaj sam ili nema soka!“ I što roditelj više navaljuje na dijete, to će se ono osjećati još nesigurnije i istrajnije da mu neko drugi da sok.

Ovo je jedan banalan i svakodnevan primjer koji jasno oslikava zašto treba umjesto negativne dati konstruktivnu kritiku.

Kako? Jednostavno, promijenićete način na koji je kažete.

U zavisnosti od uzrasta djeteta i motoričkih sposobnosti upotrijebite neki od sledećih primjera:

1. Prosuo ti se sok? Sad ću ti pokazati kako da obrišeš pod (sto), pa onda pažljivo sipaj ponovo.
2. Jednom rukom drži čašu, a drugom sok i sipaj polako.
3. Ti drži čašu, a ja ću ti sipati jer je flaša teška.

Svi primjeri ukazuju na rješenje, nema lošeg osjećaja i dijete uči kroz iskustvo.

Isto je i sa spremanjem sobe i ormana. Recite djetetu šta tačno očekujete da uradi, jer vjerujte vaša i djetetova ideja kako soba treba da izgleda su veoma različite. Takođe, uvijek uzmite u obzir uzrast djeteta i sposobnosti. Obratite pažnju i na to da ste, ako vas dijete pita gdje šta da stavi, a vi odgovorite „Nemam pojma, sredi to kako znaš.“, dali zeleno svetlo da zaista sredi sobu onako kako ono hoće!

Roditeljske rečenice poput –  Šta misliš da majice staviš na jednu policu, a pantalone na drugu? Možda bi ti bilo lakše da prvo skloniš sve sa poda, pa onda da sređuješ police. Kako bi bilo da ove sitne igračke ipak držiš u kutiji? – dijete motivišu i navode na razmišljanje u pravcu rješenja, jačaju motivaciju i samopouzdanje.

A, valjda nam to i jeste cilj🙂