Porodice s maćehom i očuhom danas su brojčano najveća grupa porodica nakon klasične, nuklearne porodice s dva biološka roditelja i djecom. U mnogim kulturama postoje mitovi o okrutnosti maćeha i očuha, proizašli vjerovatno iz nejasnoće njihove uloge i zastarjelih negativnih stavova u vezi sa ponovnom udajomu/ženidbom. Oni dolaze na mjesto bivšeg člana porodice i nije sasvim jasno koje funkcije trebaju zamijeniti u odnosu na samo dijete i do kojeg stepena preuzeti ulogu u roditeljstvu.
Za uspostavljanje bliskosti potrebno je vrijeme
Najčešća struktura porodice je: razvedena majka s djetetom udaje se za partnera koji ima ili nema djecu. Ako majka osjeti da ima problema u odgajanju, tražiće od očuha da interveniše. Ako on interveniše prije nego je uspostavio emocionalnu vezu s djetetom (za što je potrebno barem dvije godine), učiniće grešku – dijete ga može odbaciti. Ponekad dijete odbija majku ili očuha zbog “gubitka vremena i pažnje” biološkog roditelja. Osim toga, djeca mogu godinama održavati fantazije da će roditelji jednog dana opet živjeti zajedno. Novi brak je jasan dokaz da se to ipak neće dogoditi pa se djeca mogu aktivno boriti protiv novog člana porodice jer “izbacivanjem” tog člana mogu vratiti fantazije o ponovnom spajanju.
Problem može izazvati i disciplinovanje djeteta. Naime, nakon razvoda, roditelji nerijetko djetetu previše popuštaju i dozvoljavaju, a novi roditelj ga možda želi disciplinovati, što dovodi do sukoba. Otpor prema novom članu porodice može nastati i zbog promjene uloga: prije je dijete imalo benefite najmlađeg ili odgovornosti najstarijeg djeteta, a u novoj porodici postoji još mlađe ili starije dijete. U tom slučaju djetetu treba ostaviti neke odgovornosti najstarijeg koje je dosad imao.
Kada je “najbolje” ponovo sklopiti brak?
Mnogi roditelji se pitaju u kojem će vremenskom periodu dijete najlakše prihvatiti novi brak. Pokazalo se da je najbolje od dvije do četiri godine nakon razvoda. Ne prerano, jer dijete vjerovatno nije završilo tugovanje za gubitkom prethodnih odnosa. Ako prođe duži vremenski peirod od ovog, može biti teže jer je djetetu teško mijenjati navike.
Nerealna očekivanja stvaraju probleme
Djeca su oprezna dok ne dobiju povjerenje u stabilnost tog novog odnosa. Što je dijete mlađe, to brže prihvata maćehu ili očuha. Predškolska djeca ih prihvataju najbrže, a školskoj djeci treba i do dvije godine. Važno je da roditelj otvoreno razgovara s novim partnerom o tome kako vidi njegovu ulogu u novoj porodici i kako želi da postupa prema djeci. Najbolje je postići jasan dogovor o tome ko će preuzeti neke osnovne aktivnosti u novostvorenom domaćinstvu i ne insistirati da maćeha ili očuh npr. počnu prebrzo voditi dijete u školu, na vanškolske aktivnosti ili s djetetom raditi zadatke.
Dobro je postupno uvoditi novu osobu u život djece, onoliko koliko to djeci odgovara. Djeca i novi partner stvoriće odnos kakav im bude odgovarao i bez pretjeranog uplitanja biološkog roditelja. Ako dijete osjeća da prisutnost nove osobe u porodici narušava njegovu privatnost, dobro je obeubijediti mu što više ličnog, slobodnog prostora, npr. svoju sobu u koju niko neće ulaziti bez kucanja, ili da se njegove navike značajnije ne mijenjaju.
Uprkos nabrojanim izazovima stvaranja nove porodice, moguće je u mnogim slučajevima da dolazak nove osobe u porodici ima i mnoge pozitivne posljedice. Novi partner može biti ne samo emocionalna, već i praktična podrška u mnogim vidovima života porodice.
Izvor: klinfo
