PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Projekcija je nesvjesni psihološki mehanizam kojim iskrivljujemo stvarnost. Kada nam neka nova draž iz spoljašnjeg svijeta liči na neku draž iz prošlosti, tada naš um istovremeno obrađuje informacije i iz sadašnjosti i iz prošlosti.

Ako je nekoga nekada ranije napao pas, on kada kasnije u životu vidi drugog psa, doživljava strah koji je nastao u susretu sa prvim psom. U tom smislu su naše nesvjesne asocijacije „po sličnosti” jedan od prvih, i zbog toga, nedovoljno razvijenih oblika učenja.

Pojava projektovanja najbolje je opisana u odnosu psihoterapeuta i klijenta. Kada klijent nesvjesno projektuje na terapeuta, pripisujući mu namjere ili stavove neke druge osobe iz klijentove prošlosti, ta vrsta projekcije je nazvana transfer ili prenos.

Ovaj transfer može biti pozitivan, kada se terapeutu pripisuju pozitivne osobine, ili negativan, kada mu se pripisuju negativne osobine i namjere za koje u stvarnosti nije dao povod.

S druge strane, smatra se idealnim kada terapeut ne projektuje na klijenta. Od terapeuta kao profesionalca se očekuje da bude „što objektivniji” (jer se njegova subjektivnost u procjeni ne može isključiti), tako da su njegove projekcije nepoželjne.

Transfer postoji i u drugim trajnijim profesionalnim odnosima u kojima je jedna strana u ulozi profesionalca, a druga u ulozi klijenta. To može biti odnos trenera i sportiste, bilo kog učitelja i njegovog učenika, nadređenog i podređenog.

Za đake prvake je tipično da projektuju lik učiteljice ili svoj odnos sa roditeljima. Iako svjesno znaju da je učitelj novi tip autoriteta, oni nastavljaju da nesvjesno projektuju. S druge strane su učitelji koji takođe, više ili manje, projektuju na učenika, bilo pozitivno bilo negativno.

Učiteljeve pozitivne projekcije na učenika nisu tako štetne kao negativne. Uloga „učiteljevog ljubimca” nastaje bilo zato što je dijete posebno simpatično, bilo zbog toga što je učitelj impresioniran roditeljima, bilo što liči na neko drugo dijete sa kojim je učitelj imao veoma pozitivno iskustvo. Osim što učitelj popušta takvom djetetu, takav odnos kvari sliku o učitelju kod drugih učenika.

Kako su djeca u prvim razredima u veoma osjetljivoj fazi formiranja, njima je za pravilan emotivni razvoj potrebno da se osjećaju prihvaćeno od učitelja, da su sigurna i zaštićena.

Ponekad kod odraslih koji dolaze na psihoterapiju otkrivamo da su negativne učiteljeve projekcije ostavile trajne negativne posledice i nakon prelaska u više razrede.

Nisu rijetka djeca koja su u više razrede prešla sa pogrešnim zaključkom da nisu dovoljno pametna, da su nesposobna i lijena, da su za nešto netalentovana.

Svaki put kada neko dijete doživi kao nesimpatično, učitelj vjerovatno projektuje. Kada učitelj razlikuje dijete od djetetovih postupaka, tada može da ga prihvati, iako osuđuje neki postupak.

Izvor: Politika