Za roditeljski posao ne postoji ni čarobni štapić ni univerzalna formula. Najčešće se koristi tzv. parola „snađi se” u kombinaciji sa praćenjem instinkta i bjesomučnim čitanjem tekstova o roditeljstvu. I tako zapravo i jeste najbolje. Ipak, postoje neki problemi koji se vezuju za društvo i svijet u kome živimo, a sa kojima se suočava skoro svaki roditelj, u nekom trenutku. Te najčešće probleme prikupila je psiholog i dječji pisac Nevena Lovrinčević, pa je savjete za njihovo prepoznavanje i najefikasnije rješavanje pretočila u knjigu Klopke za roditelje. 

Predstavljamo jednu od klopki koje prijete današnjim roditeljima i predlog kako da je izbjegnete.

Neka, ja Ću… nije meni teško…

Varijante

– Nije meni teško da šesti put danas perem sudove dok djeca gledaju TV.

– Nije meni teško da pržim krofne u 11 sati uveče jer se ukućanima jede nešto slatko.

– Nije mi teško da idem tri godine u istim cipelama dok djetetu kupujem druge (skupe) patike ove jeseni.

– Nije mi problem da uvijek jedem krilca i vrat kad za ručak imamo piletinu.

Nijedna žrtva za dijete nije teška.

Namjera

– Želimo da djetetu činimo prijatnosti i da ga zaštitimo od neprijatnosti.

– Želimo da živi bolje nego što smo mi živjeli.

Primjer

Sestre Ljiljana i Dragana (stare 15 i 16 godina) izgledaju kao da su sišle s naslovne strane modnog magazina. Skupa odjeća koju nose preveliko je opterećenje za porodični budžet (otac je službenik, a mama domaćica, koja kod kuće radi kao krojačica). Skromnom pojavom i načinom života roditelji potpuno odudaraju od izgleda i načina života svojih mezimica.

Činjenice

Želja da naše dijete živi bolje nego što smo mi živeli, kao i zadovoljstvo koje osjećamo kada djetetu pružamo nešto što ga čini srećnim, razumljivi su i svojstveni praktično svim roditeljima. Ozarena lica, zagrljaji i poljupci kojima nas obasipaju naša djeca kada im, srca punog sreće, darujemo mobilni telefon ili patike koje su mnogo željeli nama možda pričinjavaju i više radosti nego našem podmlatku.

Svakako se radujemo više nego kada nešto učinimo za sebe. Kako bi takva sreća koju osjetimo i mi i dijete uopšte mogla da predstavlja neku klopku?

Prilično je jednostavno. Ako ste za mobilni telefon svog djeteta dali polovinu, trećinu ili četvrtinu plate, činjenica je da tu kupovinu jednostavno sebi ne možete (odnosno ne bi trebalo) da priuštite. Kupovinom (pre)skupih poklona na neki način kupujemo i naklonost djeteta, te se iskupljujemo za nešto što mislimo da mu dugujemo (više pažnje, bolji kvalitet života itd.). Čini nam se kako kupovinom skupih stvari omogućavamo svom djetetu da se osjeti dobro i samouvjereno. Da li to i postižemo? Teško. Da je to istina, samopouzdanje i sreća neke osobe bili bi srazmjerni sa količinom skupih stvari koje ta osoba posjeduje. Često možemo da vidimo da neko ko ima mnogo u materijalnom smislu nije srećna i ispunjena osoba, baš kao što neko ko nema najnoviji model patika ili mobilnog telefona djeluje kao osoba koja se u svojoj koži osjeća sigurno i zadovoljno.

Ipak, svako ko u kući ima tinejdžere zna koliko je teško oduprijeti se njihovom moljakanju da se kupe preskupe stvari. Osim toga, teško je sebi priznati da je nešto (posebno kada je to tako važno našem djetetu) za nas suviše skupo, jer time sebe deklarišemo kao nekog ko nije dovoljno efikasan i uspješan. Kupovinu dodatno olakšavaju razmišljanja poput: „Kada sam se ja mučila, neka bar moja djeca imaju…“ ili: „Nijedna žrtva za dijete nije teška“.

Pored konkretnog napora, kao što su otplata kredita ili uskraćivanje nečega što vam je potrebno, zaglibili ste se u propagiranje pogrešnih vrijednosti, a to se jednog dana može veoma loše odraziti na vaše dijete. Samopouzdanje, sigurnost i unutrašnje zadovoljstvo su osobine koje će vaš mališan ili tinejdžer imati samo ako mu budete pružali pažnju, ljubav i bliskost. Veoma je važno da djetetu ukazujete na prave porodične i društvene vrijednosti tako što ćete živjeti i ponašati se u skladu s njima. Sve ovo, naravno, ne znači da vaše dijete treba da ostane bez mobilnog telefona ili patika. Kupite mu onaj model koji zaista možete sebi da priuštite!

Pored kupovanja preskupih stvari, ponekad djeci ugađamo i tako što preuzimamo praktično sve kućne obaveze. Kada se vratimo s posla, nakon ručka i večere (koje smo mi pripremili), usisavamo, peremo sudove i peglamo dok se naš podmladak izležava uz TV ili igra igrice.

Kakvu poruku time šaljemo? Upravo onu koja kazuje da smo mi roditelji osobe bez ikakvih potreba da se odmore uz knjigu, šetnju, film… ili da na neki način učine nešto samo za sebe, i da nam je na prvom, drugom i desetom mjestu to da ugađamo svojoj djeci. Ako tretiramo sebe kao otirač, ne treba da se čudimo što nas tako tretiraju i drugi, uključujući i naše odrasle ukućane.

Još jedna oblast u kojoj se roditelji previše angažuju su školske obaveze. Iz priča roditelja školske djece neretko možemo da zaključimo da oni ponovo idu u školu. Koliko puta? To zavisi od toga koliko djece imaju! Provode čitave sate uz djecu, čak i onda kada su ona srednjoškolci ili studenti. Uče sa njima, preslišavaju ih, ispisuju panoe, crtaju radove iz likovnog… Ako pak gradivo prevazilazi njihove sposobnosti, ne oklijevajući nude (i plaćaju) djetetu privatne časove. Pored svih obaveza koje roditelj ima prema porodici koju izdržava, hrani i oblači, sada ima i dodatnu (ne i malu) obavezu koja mu uopšte ne pripada – da se (opet) školuje.

Naravno da nećete svog đaka prvaka ostaviti da se sam nosi sa školskim obavezama kako zna i umije. Pomoći ćete mu. Ali treba da budete usmjereni na to da dijete naučite da uči, da ga usmjerite ka tome da bude efikasnije i da stekne dobre radne navike.

To je postepen proces koji zahtijeva vreme, ali uvijek treba imati na umu cilj, a to je – da dijete nauči da efikasno i što samostalnije izvršava svoje obaveze. Ako se vaša pomoć sastoji u tome da ga kroz školu vučete, sve više se angažujući oko njegovih obaveza, dijete će postati pasivno i u velikoj mjeri će zavisiti od vas.

Da li sam u klopci

Ako djetetu kupujete skupe stvari, a sebi više mjeseci (ili godina) niste kupili nešto što vam je potrebno; ako vaša djeca nemaju svoje redovne kućne obaveze; ako vam ukućani rijetko kad učine neku prijatnost (koju vi njima redovno činite); ako su školske obaveze vašeg djeteta u istoj ili u većoj mjeri i vaše obaveze – ONDA VI JESTE U KLOPCI.

Ponašanje djeteta

Dete je razmaženo, lijeno, samoživo, sebično, teško podnosi kada mu se uskrate ili odlože neka zadovoljstva, ima loše radne navike, nesamostalno je, pasivno, neodgovorno.

Mogući ishodi

Kod djeteta se mogu javiti: slaba efikasnost tokom školovanja, nedostatak ambicije, emocionalna i socijalna nezrelost; kasnije teškoće u ostvarivanju veza, nezadovoljavajući i neadekvatni, nezreli odnosi u braku ili vezi, egocentričnost, teškoće u preuzimanju odgovornosti (za neuspjeh je uvijek kriv i odgovoran neko drugi: profesor, vi, partner, šef, dijete, kolega…).

Izlazak iz klopke

– Ne preuzimajte školske obaveze od djeteta školskog uzrasta. Njegov domaći zadatak je njegov, a ne vaš. Neka dijete samo vodi računa o kontrolnim zadacima i provjerama znanja… Ne nudite mu često privatne časove. Neka časovi budu rješenje samo onda kada dijete umije da definiše problem i kada kaže šta mu nije jasno. Neka to ne bude mjera kojom ćete ga tjerati da uči. Treba da budete upućeni u školske obaveze svog djeteta, ali imajte na umu da ono ide u školu, a ne vi. Nemojte se konstantno nuditi kao pomoć ili raditi domaće zadatke umjesto njega. Pohvalite svaki pomak ka samostalnosti. Bolje je da dijete dobije četvorku ili trojku za nešto što je samo uradilo, nego peticu za nešto u čemu ste mu vi prekomjerno pomagali ili čak uradili umjesto njega.

– Ne kupujte preskupe poklone. Sjetite se da se ono što je najvažnije ne kupuje. Kupovinom skupih stvari ne možete obezbijediti da se vaše dijete osjeća sigurno, samouvjereno i zadovoljno. Učite dijete pravim ljudskim i životnim vrijednostima, pre svega ličnim primjerom.

– Rasporedite kućne poslove na sve ukućane. Od malih nogu postepeno povećavajte angažman djeteta oko porodičnih obaveza. Ako sami obavljate sve poslove, pored toga što ćete se premoriti, šaljete poruku da ste vi neko na čije se potrebe i želje ne treba obazirati. A to uopšte nije dobra poruka ni za vas, ni za vaše djete. Zaboravite priče o žrtvovanju. One najčešće imaju negativne posledice. Prisjetimo se prethodnog primjera. Nema neke velike filozofije. Roditelji bi trebalo da troše novac prema svojim mogućnostima, ali da povremeno i sebi nešto kupe. Treba da se koncentrišu na razvijanje Ljiljaninih i Draganinih radnih navika. One će najbolje biti upućene u vrijednost novca ako budu radile neke primjerene poslove preko raspusta ili vikendom, a tako će i povećati džeparac. Naravno, pošto su loše navike godinama ukorjenjivane, ići će teže i uz veći otpor nego ranije, kada su imale četiri-pet godina, ali vrijedno je napora.

Sjetite se izreke: „Daj nekome ribu i nahranićeš ga tog dana. Nauči ga da peca – i nahranio si ga za cio život!“

Izvor: Zelena učionica