Često osjećamo da nam djeca uopšte ne žele govoriti o tome kako su provela dan. Štoviše, nerijetko pričaju o nevažnim stvarima i nikada ne ulaze u suštinu događaja. Na pitanje: Što ste danas radili u školi? mnoga djeca odgovaraju: Ništa. Kako bi započeli razgovor, potrebna su različita pitanja i načini. Ako izaberemo pravi način, suočićemo se s bujicom riječi, dugačkim i artikulisanim pripovijedanjem koje je potrebno za uspostavljanje odnosa zasnovanog na povjerenju i za upoznavanje s poteškoćama i problemima iz školskoga života djece, što nam omogućava da se pravovremeno uključimo. To ćemo postići na sljedeće načine.

Obratimo pažnju na sopstvena pitanja

Prvenstveno, preispitajte sopstvenu savjest. Koliko puta postavljamo pitanja više iz navike nego zbog stvarnog interesovanja? Nije da nas ne zanima kako su djeca provela dan; često nam se bezbroj drugih stvari mota po glavi pa sve radimo automatski, uključujući i pitanja postavljena djeci o tome što se danas dogodilo u školi. Djeca primjećuju osjećanja značajno više nego odrasli. Ukoliko u postavljenom pitanju ne osjete dovoljno pažnje, njihov odgovor će takođe biti neodređen. Preporučuje se zato da se razgovor o danu provedenom u školi odloži i popričati s djetetom tek kada riješimo sve važne obaveze jer tako ćemo mu se moći zaista posvetiti; ono će osjetiti našu spremnost i biće otvorenije za razgovor.

Uzmimo potrebno vrijeme

Uvijek negdje žurimo zaokupljeni brojnim obavezama i mislima; čini se kao da nikada nemamo dovoljno vremena. Kako bismo razmijenili dvije-tri riječi s djetetom, potreban je trenutak smirenosti i spremnosti. Ako sebi ne možete dopustiti da zajedno sjednete na kauč, na primjer pola sata, možda se možete posvetiti djetetu dok pripremate večeru. Pozovite ga neka sjedne u kuhinju, a poslovi poput pranja povrća za salatu ili čekanje da voda proključa sigurno ne zahtijevaju veliko zalaganje i dopuštaju da usmjerimo pažnju na djetetovo izlaganje.

Započnimo razgovor, ali nemojmo ispitivati

Što ste danas radili u školi?, pitanje je koje ostavlja utisak ispitivanja i djetetu se vjerovatno baš neće svidjeti. Ako sami pokušate ispričati kako ste proveli dan, ono će nam sigurno odgovoriti tako što će pripovijedati o svom danu u školi. Cilj razgovora nije prikupljati informacije kako provodi vrijeme kad nije u krugu porodice, kao da ga želimo kontrolisati, već razmjenjivati dnevne doživljaje.

Pokažimo razumijevanje

I naši odgovori na djetetovo pripovijedanje imaju određenu težinu. Često smo skloni potcijeniti njegova iskustva, kao da se radi o djetinjarijama koje baš i nisu važne. Međutim, dijete ne misli tako. Ako nam ono zanosno govori o tome kako mu je npr. dok je učiteljica diktirala, hemijska olovka prestala pisati, zbog čega mu je bilo jako neprijatno, nije primjereno odgovoriti: I onda? Mogao si pozajmiti hemijsku od prijatelja. Pokažemo li razumijevanje za ono što se dogodilo (ili se moglo dogoditi), osjećaće da uistinu može računati na nas.

Uspostavimo zajedništvo

Kada je u pitanju razumijevanje, zajedništvo i povjerenje, još se veći rezultat postiže ukoliko i mi pokažemo svoje nedostatke ili priznamo da smo se i sami našli u neugodnim situacijama. I meni se to dogodilo; dovoljno je “magična” rečenica kako bi se uspostavilo zajedništvo. Podrazumijeva se, nećemo griješiti namjerno, ali ni sakrivati svoje greške pred dječjim očima. Pričati o svome danu znači otkriti i kakvu grešku ili neugodnost koja nas je snašla, a zbog koje ćemo se zajedno nasmijati. Osim što ćemo uvjeriti dijete kako ono nije jedino koje griješi pa mu ukazati da se ne radi o nepopravljivim situacijama, u njegovim očima bićemo i stvarni uzori koje će biti moguće dostići.

Izvor: Klinfo