Početak škole i prvo polugodište donosi puno promjena u život djeteta i one se reflektuju na cijelu porodicu. Živjeti u školskom sistemu nije lako, često niti ugodno i neka će djeca (ali i roditelji) trebati mnogo energije, truda i kockanja s integritetom da završe školu.

Većina roditelja prije i tokom početka škole razgovaraju s djecom u namjeri da ih što bolje pripreme – za polazak u prvi razred (osnovne ili srednje škole) ili za početak nove školske godine. Ali zapravo je ključno da se roditelji i sami pripreme za ovu promjenu i vide kako se oni osjećaju u novoj situaciji.

Često kada se javljaju novi i značajni događaji u životu djeteta i cijele porodice (a polazak u školu je to) roditelji se usmjere na djecu, a zaborave i preskoče sebe, svoje doživljaje i reakcije. Ponekad ih nisu niti svjesni. Naravno bitna su i djeca i roditelji, ali krenimo od roditelja.

Ne opterećujte djecu svojim brigama

Za roditelje školarca-početnika može biti zanimljivo da osjete sebe – kako je to njima, koji su njihovi strahovi, brige, nesigurnosti, a čemu se raduju u vezi sa početkom djetetovog školovanja? Kakav je bio njihov prvi dan u školi, kako je bilo biti učenik prvog razreda? Ono što je ohrabrujuće i ugodno neka podijele s djetetom, a ono što ih brine, kao i svoja loša iskustva neka zadrže za sebe ili podijele s odraslima. Nema nikakve koristi od opterećivanja ili plašenja djeteta.

Zašto je to važno? Kroz ta sjećanja roditelji mogu u sebi pronaći više razumijevanja i empatije za sve ono s čim će se dijete susresti započevši svoj život u sistemu – u školskom sistemu. Ovakvo preispitivanje pomoći će roditeljima i da svoje brige, strahove, očekivanja i neispunjene ambicije ne prevale na djetetova leđa, nego da ih podijele sami sa sobom, partnerom, prijateljima.

Polazak u školu utiče na cijelu porodicu

Početak škole donosi puno promjena u život djeteta i one se reflektuju na cijelu porodicu. Sada se u planiranje porodinog života uključuje i školski raspored, a školovanje nosi i nove odgovornosti za roditelje, poput odlazaka u školu, razgovora s nastavnicima, praćenje kako je djetetu u školi, pomaganje u učenju, nošenje s djetetovim uspjesima i neuspjesima. Razlika je naravno ima li u porodici već školarca, ili se svi po prvi put susrijeću s prvim razredom. Mnogi roditelji prolaze kroz muke što i kako sa zadacima i povratnim informacijama iz škole kada one nisu baš sjajne.

I dijete sada ima svoje ‘radno mjesto’

U mnogim zemljama, pa tako i kod nas, živjeti u školskom sistemu nije lako, često niti ugodno i neka će djeca (i roditelji) trebati mnogo energije, truda i kockanja s integritetom da završe školu, pri čemu ne mislim samo na učenje gradiva. Ako su roditelji toga svjesni na samom početku – ne da bi sebe ili djecu plašili – nego samo zato da od početka budu uključeni u djetetov unutrašnji i školski svijet i da im budu oslonac, onda je to izvrsno.

Početkom pohađanja osnovne škole možemo reći da dijete dobija “radno mjesto” – mjesto na koje odlazi svaki dan (odnosno mora ići, za razliku od vrtića), ima obaveze i dužnosti, i to ne samo kada je u školi, nego i po povratku kući. Ima kraće i duže praznike, ocjenjuje se njegova uspješnost i slično. Školovanjem dijete postaje dio društva u kojem više nije pod potpunim nadzorom roditelja.

Osim gradiva, usvaja mnoge norme i pravila ponašanja, upoznaje se s učiteljicom, poslije s nastavnicima, očekivanjima odraslih, sa svijetom druge djece, ima nove doživljaje i izloženo je sasvim novim situacijama – što znači da intenzivno uči na emocionalnom i socijalnom nivou.

Zašto je važan prirodni autoritet učitelja?

Kada se kaže učenje, tada školski sistem (a i mnogi roditelji) ne misle na emocionalno i socijalno učenje, nego na učenje gradiva. Na žalost školstvu nedostaje značajna karika koja kaže da i o emocionalnom stanju djeteta zavisi kako će moći intelektualno obraditi sadržaj.

Možete li išta naučiti kada ste anksiozni? 

I druga karika koja je na sreću kod mnogih nastavnika tu, ali ponekad i nedostaje, je ljubav nastavnika prema predmetu i djeci i njegov prirodni autoritet (koji nije utemeljen na ulozi nastavnika). Tada u učenju ima uživanja i oduševljenja, na osnovu čega mnoga djeca zavole predmete i školu, čak kasnije odluče studirati predmet koji su voljeli. Ako se sjetimo koji smo predmet voljeli – najčešće je to predmet nastavnika kojim smo bili oduševljeni. Važi i obratno, naravno.

Još jedna stvar koja na početku škole djeci puno znači je odnos s učiteljicom – je li “kliknulo” ili nije. Djeca  u osnovi snažno žele biti prihvaćena i povezana s učiteljicom, a to puno znači i roditeljima od kojih često čujemo “Ah, sreća, imamo super učiteljicu”. Isto se događa i u ostalim razredima – važan je kvalitet odnosa koju djeca uspostavljaju s nastavnicima.

U koži djeteta i nastavnika 

Važno je da roditelji znaju da, na žalost, školski sistem nije oblikovan da osnaži procese koji bi olakšali učenje o sebi i drugima, nego su oni stavljeni u drugi plan, odnosno uopšte nisu u planu. U prvom planu je učenje nastavnog gradiva koje služi da ga se reprodukuje, a u drugom planu je vaspitna dimenzija koja se često svodi na reagovanje na “odstupajuća ponašanja” (kada se ne poštuju pravila), i na nagrade/pohvale i kazne (opomene, isključenja).

Dobrobit djeteta nije u fokusu škole jer škola najčešće reaguje kada postoje destruktivna ponašanja koja ometaju odvijanje nastave, ali kada je dijete depresivno i npr. samopovrjeđuje se  –  odnosno kada je destruktivno prema sebi ne prema drugima  – s tim škola lako izlazi na kraj jer često je s takvom djecom najlakše. Njihovo stanje niko dugo vremena ili nikada niti ne primjećuje. Pretužna istina je – ponekad ni roditelji.

Ovdje je za djecu i roditelje, u sistemu kakav je, pitanje sreće imaju li učiteljice, nastavnike, stručne saradnike, ditrektora  (ili barem nekog od njih) koji su po prirodi osjetljivi na djecu, a ne samo učenike.

Pri tome većina prosvjetnih radnika je posvećena i s ljubavlju radi ovaj težak posao, ali kada gledamo njihovu poziciju – to je tema za sebe. Papirologije i procedure kojima se bave često nemaju ama baš nikakve veze s odgajanjem i obrazovanjem, nego s birokratijom. Priprema planova i slične aktivnosti nadilaze svoju osnovnu svrhu i postaju znatan dio nastavnikovih birokratskih aktivnosti.

Mnogim prosvjetnim radnicima škole je teško i u nošenju s odnosima u kolektivu, nekim roditeljima i djecom s kojima jednostavno ne znaju “kako izaći na kraj”.

Teško im je voditi računa o emocionalnom i socijalnom dijelu djetetovog bića i drugačijim potrebama koje, u osnovi, svako dijete ima. Malo je vremena, puno je gradiva (i birokratije), nastavnici slijede planove i moraju ih opravdati, što je u opisu njihovog radnog mjesta. I ovdje nastaje jaz između onoga što bi mnogi ljudi koje rade u školama htjeli – biti uz djecu i  količine vremena i kompetencija koje imaju da na adekvatan način budu s djecom (i roditeljima).

U društvu je malo podrške za potrebe zaposlenih u školama. Slaba je svijest o daljem razvoju i drugačijem pristupu u obrazovanju nastavničkog kadra koji jednostavno treba nove i drugačije kompetencije u izgradnji odnosa s djecom, mladima i roditeljima.

Odnos roditelja i škole

Važno je takođe da roditelji ili osobe koje brinu o djetetu grade odnos s nastavnicima škole koji su u kontaktu s djetetom. U našem društvu koje je siromašno dijalogom  krajnji je čas da naučimo razgovarati o poteškoćama i problemima i različitim viđenjima situacije i djeteta (dijete se može različito ponašati kod kuće i u školi, što je roditeljima ponekad potpuno nepoznato). Zato nam je potreban razgovor i poštovanje, umjesto zauzimanja strana, napadanja nastavnika, kritikovanja djeteta.

Najvažnije je da roditelji stave svoja očekivanja sa strane i budu osjetljivi na stvarnost – kako se dijete intelektualno, emocionalno i socijalno nosi sa školom. Kada su zabrinuti ili nezadovoljni temama povezanim sa školom, preporuka je da razgovaraju s djetetom te uljudno zatraže razgovor s nastavnicima, stručnom službom, direktorom. Zaboravljamo, a puno znači da zatražimo sastanak s zaposlenima u školi i kažemo im, kada tako mislimo i osjećamo, koliko smo sretni i zahvalni što su baš oni nastavnici djeci i da im se zahvalimo za sve što čine.

Izvor: Familylab