PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Od kada sam postala roditelj, ostala sam zatečena svim tim novim osjećanjima, impulsima i refleksima koji su se razvili u meni. S jedne strane je došao umor i gomila obaveza, ali s druge strane razvila sam ‘superjunačke’ sposobnosti koje mi pomažu u nošenju sa svim nedaćama majčinstva. To je valjda taj majčinski instinkt koji se pojavi sam od sebe. Rodiš dijete i postaneš super-junak. Primamljivo, jelte? Još jedna stvar koja je specifična za novi super-mamin život je i ta nevjerovatna količina ljubavi koja se pojavio niodkuda i najdrugačija je od svih vrsta ljubavi do sada. Totalno zbunjujuće, ali divno, divno, divno. Ali, kako bi rekao Spidermanov ujak, s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Tako sam uočila da ova moja ljubav ima i jednu negativnu stranu. Stranu o kojoj još nisam čula da mame govore, ali mi se čini da sve o njoj misle. Čak štoviše, da podrazumijevaju tu ‘tamnu stranu’. Neke joj ne pridaju pretjeranu pažnju jer je smatraju prirodnom, nekima je malo neugodno i pred samom sobom pa pokušavaju ignoisati taj refleks. Radi se o tome da uvijek imam osjećaj da je moje dijete prvenstveno – moje.

Neugodno mi je priznati, pogotovo pred gospodinom mužem, ali uvijek imam osjećaj da je to ‘moje’ dijete prvenstveno, a tek onda ‘naše’. Smatram da ja znam što je najbolje za moje dijete, bez razmišljanja njemu dajem uputstva kako se brinuti za to naše dijete, određujem što će dijete jesti, obući, gledati i gdje ga treba voditi na igranje. Naravno, dio tih odluka se zasniva prvenstveno na biološkoj povezanosti, pogotovo u prvih godinu dana kada dijete i jeste prvenstveno ‘moje’ jer je zalijepljeno za mene, ja ga dojim, uspavljujem, smirujem i boravim s njim 24/7. U prvim mjesecima niti ne može drugačije jer je dijete povezano s majkom i neke stvari otac ne može napraviti umjesto majke, ma koliko god se trudio. Ali taj način ophođenja i donošenja odluka smo zadržali i nakon što je dijete prestalo biti zavisno od mene. Zašto? Pa valjda ja znam što je najbolje za ‘moje’ dijete!

I osjećam se strašno zla i nepravedno kada tako postavljam stvari – moj gospodin muž je jedan od onih očeva koji uživaju učestvovati u svakom segmentu djetetovog života. Prvi je kupao, igra se s njom bezgranično mnogo, idu u svoje vožnje biciklom, presvlači je, hrani, suši joj kosu i čita priču prije spavanja. Ali i dalje se podrazumijeva da mene pita neke osnovne stvari. I ne samo to – ja se i dalje ponekad (nenamjerno) ponašam kao da je on veliko dijete kojem moram dati uputstva kako da se ophodi s sopstvenim djetetom! ‘Nemoj joj tako govorit. Pusti je da napravi kako ona hoće. Nek si sama izabere igračku. Daj joj onaj sok, nemoj taj.’ Gomila gluposti koje nisu neophodne za život, ali eto, ja ih svejedno nadgledam kao sokol i ispravljam ono što mislim da je kpogrešno. I to je nešto što nas velik broj radi! Mame ispravljaju tate, govore im što i kako s djecom i da, ne daj bože, dođe do razvoda, prije bih sebi ruku odrezala nego dopustila da dijete neko odvoji od mene. Kada se nekad posvađamo, moj prvi refleks je uzeti ‘svoje’ dijete i otići u šetnju. Nas dvije protiv svijeta, i te fore. A tate? Kako to utiče na njih, kakve posljedice ostavlja i čini li ih to frustriranim?

Jer sigurno mora biti frustrirajuće kada ti neko stalno daje upustva kako rukovati s djetetom. Svojim djetetom. Koje nisi možda nosio 9 mjeseci, ali si tu za njega od kada je progledalo. Znaš sve što to dijete voli, znaš čega se boji, prepoznaješ na njenom malom licu trzaj nervoze, znaš prepoznati sekundu prije nego što će se rasplakati. Slušao si njeno disanje kad spava i znaš kako izgleda pod temperaturom. A opet, mi mame, ih guramo u drugi plan. I jasno mi je da je to nešto na čemu trebam raditi, jasno mi je da je to ogromna nepravda prema gospodinu mužu, ali i prema Morani. Ipak, ne znam reći zašto smo takve? Kako bismo se osjećale da je situacija obrnuta? Da vaš gospodin muž prilazi vama s pretpostavkom da vas mora uputiti u to kako odgajati vaše dijete? Mislim da bi svaka ušla u raspravu s kalašnjikovom iza leđa. Trebamo li razviti više povjerenja ili samo olabaviti čvrsti stisak… Još ne znam, ali radim na tome. Radite i vi pa mi javite što ste saznale!