Strah od nepoznatog, kao i strah koji je stečen lošim ličnim iskustvom ili iskustvom okoline, prirodna je ljudska osobina. Strah od stomatologa je donekle razumljiv, posebno kod povučene i nepovjerljive djece. Ne dopustiti da se strah formira je nesumljivo najpoželjniji i najlakši put. Normalno, zdravo dijete bez problema prihvata saradnju sa stomatologom, ukoliko je ona na odgovarajući način ponuđena.
Veliku ulogu u suzbijanju straha djece od zubara imaju prije svega roditelji, koji mališanima treba da objasne zbog čega su ove posjete važne i zašto ne treba dozvoliti da se zubići pokvare. Predrasude o stomatolozima i stomatološkim intervencijama, međutim, neosjetno se prenose na djecu u svakodnevnom razgovoru. Ovakvi razgovori se zadržavaju u mladoj dječjoj psihi, a izlaze na vidjelo tek pri prvom susretu sa stomatologom. Roditelji tek tada postaju svjesni posljedica svoje neobazrivosti. Na zubnom ljekaru je u takvim slučajevima težak i delikatan zadatak: on mora u relativno kratkom vremenu da otkloni strah koji se godinama ranije formirao. Ovo će biti utoliko teže ukoliko je prvi raniji susret sa stomatologom bio neprijatan.
Dijete može biti veoma uplašeno iako nikada ranije nije dolazilo u kontakt sa stomatološkom ordinacijom, niti mu je okolina prenosila loše informacije. Takav strah je posljedica prethodnih neprijatnih i često bolnih iskustava kod pedijatara, ležanje u bolnici ili prilikom vakcinacija. Atmosfera klasične ordinacije, a posebno bijeli mantili i mirisi, podsjećaju na ta loša iskustva. Zbog toga se u nekim savremenim dječjim ordinacijama stvara sasvim drugačiji imidž, a stomatolozi su odjeveni u živopisne i dječjem svijetu prilagođene uniforme.
Preventivnom protiv straha
Sasvim mala djeca već po svojoj prirodi su plašljiva i nepovjerljiva. Predio usta predstavlja izuzetno osjetljivu zonu čije ugrožavanje aktivira odbrambene mehanizme. Najbolji način da se spriječi formiranje straha kod djece je započeti sa preventivnim programom odmah po nicanju zuba. Dijete dolazi u ordinaciju da se igra, upoznaje sa ambijentom i instrumentima, a pošto intervencije nisu bolne cejlokupna situacija postaje za njega zanimljiva i rado je prihvata.
Saradnja roditelja:
Ako je strah već prisutan, saradnja roditelja je presudna, posebno u prvoj posjeti. Ako roditelji tom prilikom pruže ljekaru odgovarajuće poštovanje učiniće to i dijete, a to je prvi preduslov za buduću uspješnu saradnju. Osim autoriteta međutim, dijete u stomatologu mora osjetiti prijatelja. Topao i blagonaklon stav, poštovanje prema njegovoj ličnosti dijete će svojom nepogrješivom intuicijom osjetiti i uzvratiće ljubavlju i povjerenjem. Mali pacijent mora znati zbog čega dolazi kod zubnog ljekara. Djetetu već kod kuće treba govoriti istinu. Nema tako malog djeteta poslije 2 godine, kome se ne može odgovarajućim rječnikom objasniti zbog čega treba liječiti zube i šta će se dogoditi ako se to ne učini. Ono se mora upoznati sa instrumentarijem koji ga u ordinaciji okružuje i načinom na koji se koriste.
Veoma je važno da se roditelj ne miješa u komunikaciju između djeteta i stomatologa. Pogubno je da se na dijete viče, prijeti ili čak da se udari. Takve roditelje neophodno je udaljiti. Nije poželjna ni suprotna krajnost da se djetetu sve povlašćuje pred njim paniči ili predlaže odlaganje intervencije. Svako popuštanje stvara veći otpor i probleme u budućnosti. Ukoliko jedan od roditelja nije u stanju da kontroliše svoje emocije najbolje je da napusti ordinaciju i ostavi dijete sa drugim roditeljem ili nekim od rodbine koji će biti smireniji.
Korak po korak:
Nikada od terapeuta ne treba zahtijevati da u jednoj posjeti učini više nego što strpljenje malog pacijenta dozvoljava. Ukoliko se dijete prvi put dovodi kod stomatologa i ne radi se o nekom hitnom stanju (bol, otok, povrede i si.), a predlaže se odmah započinjanje neke od intervencija (opsežne popravke zuba, vađenje i si.), najbolje je da se promijeni stomatolog i time dijete liši mogućnosti stvaranja neprijatnog iskustva. Nažalost, najčešće su roditelji ti koji instiraju da se odmah i što više intervencija uradi pri jednoj posjeti. Često je potrebno da se u prvih nekoliko posjeta ne uradi nijedna stomatološka intervencija. Tanani kontakt između stomatologa i malog pacijenta neophodan je za primjenjivanje bilo koje stomatološke intervencije. Da bi se on ostvario potrebno je vrijeme, upornost i blagonaklonost.
l djeci se daje anestezija!
Treba napomenuti da se kod djece u svim uzrastima, kada je to neophodno, daje lokalna anestezija i time sprječava bolno iskustvo. Savremeni špricevi ili posebni aparati za anesteziju svode i samu neprijatnost od uboda na minimum. Ukoliko vas vaš stomatolog bude uvjeravao kako se djeci ne daje anestezija (što se na žalost nerijetko srijeće u našoj praksi), radi dobrobiti vašeg djeteta promijenite ordinaciju. Ipak ponekada sama igla može da predstavlja veći problem od cjelokupne intervencije, pa se ne treba ni u tome pretjerivati kako je to slučaj na zapadu.
Nema djeteta koje se ne može pridobiti za saradnju
Odgovarajućim autoritetom stomatologa, podrške roditelja, a uz posebnu tehniku pripreme za rad, mogu se pridobiti čak i djeca koja su jogunasta ili simuliraju strah.
Specifični su slučajevi kada dolazi veoma malo ili uplašeno dijete prvi put kod stomatologa, a neophodno je da se uradi intervencija kako se opšte stanje ne bi pogoršalo – otok, bol, povreda, krvaarenje. I za to su propisane posebne tehnike blage prisile koje svakako predstavljaju određenu psihičku traumu. Postoji način da se poslije tih intervencija dijete oslobodi traume i privikne na stomatološku ordinaciju. Najveća, i najčešća greška koja ostavlja za sobom strah je da se poslije neprijatne ili bolne intervencije duži period ne dolazi kod stomatologa. Takva neprijatna posjeta se fiksira u pamćenju djeteta i postaje izvor trajnog straha. Zbog toga je veoma važno da dijete nastavi da dolazi u ordinaciju. Tada se u nekoliko učestalih posjeta uopšte ne rade intervencije, već se priča, igra i sprovode preventivne mjere. Prijatno iskustvo potiskuje neprijatno.
Naravno, postoji manji broj djece, kao i odraslih gde je strah od stomatoloških zahvata poprimio patološke razmjere kada se već graniči sa fobijom. U takvim slučajevima postoje posebne pripreme i psihološke i medikamentozne, pa do ekstremnih kada se radi u opštoj anesteziji.
Opšta anestezija je krajnja mjera i uglavnom se preporučuje kod osoba sa smetnjama u razvoju gdje izostaje psihička ili fizička saradnja.
Lično sam protivnik ustaljene prakse u zapadnim zemljama da se kod zdrave male djece do 3 godine bilo kakve na zubima rade u oštoj ansteziji. Svaka opšta anestezija nosi u sebi rizik, a savremeni stomatološki materijali i instrumenti omogućavaju da se i kod bebica uradi zadovoljavajući zahvat i da on ne ostavi bilo kakvu traumu. Čak se sa takvom djecom kasnije ostvaruje izuzetna saradnja. Moja 33-godišnja praksa to u potpunosti potvrđuje
Ipak najbolji lijek za strah od zubara je RANA I PRAVILNA PREVENCIJA koja će spriječiti bolna iskustva.
