Kako motivisati dijete za učenje? Kako ga uvjeriti da kvalitet učenja i predanost učenju danas jednim dijelom utiču na njegovu budućnost sjutra? Kako da mu se nešto što ono doživljava kao gnjavažu i dosadu prezentuje kao zanimljivo, razvojno i ispunjavajuće? Odakle započeti priču, razgovor, motivišući govor, planiranje, strategiju…?

Trebaju li roditelji uopšte na svoja leđa da natovare udžbenike, radne sveske, brigu oko toga što treba donijeti za likovno, stalno ispitivanje ”što je za domaći”, vođenje evidencije kad je koji kontrolni i do kada treba napisati lektiru?

Trebaju li roditelji uopšte biti nosioci tereta učenja svoje djece? Je li to dobro za djecu? Koliko pitanja!

Priču, razgovor, motivišući govor, planiranje, strategiju… započnite podjelom odgovornosti. Roditelj treba da bude usmjerivač, vodič, motivator i savjetnik u učenju, a ne mazga koja nosi sav teret. Za početak, neka ostatak članka pročita dijete. Svi tekstovi o učenju se obraćaju roditeljima, a ne i onima koji idu u školi i uče – djeci. Dakle, pozovite sina, kćeru ili oboje i neka odvoje 5 minuta za svoje obrazovanje, ostatak teksta je za njih.

Zar baš moram?

Zar baš moraš pročitati ovaj tekst? Ne moraš, ali predlažem da pročitaš, vjerujem da si dovoljno razuman i zreo da zaključiš kako je tema značajna i da joj možeš posvetiti 5 minuta svog vremena. Poslije na Facebooku možeš objaviti post o tome s čime te mama gnjavila.

Kad je bila Bitka kod Maratona, kako su stari narodi zaključili da je Zemlja okrugla, što je jednostavna proširena rečenica… i sve drugo što ”ti u životu neće trebati”?

To ti u životu neće trebati, kažeš? Krvnici u školi i mučitelji kod kuće tjeraju te da glavu puniš glupim i nepotrebnim informacijama koje nemaju korisnu primjenu u svakodnevnom životu? Korijenove dlačice, ko je izumio hijeroglife, vrste geografskih karata prema mjerilu, vrste geografskih karata prema sadržaju, nominativ je padež koji poznačava vršioca radnje, bla-bla, bla-bla…. sve ti to u životu neće trebati? A što će ti trebati? Koje su to korisne, svakodnevne i životne stvari koje će ti sigurno, ali sigurno kao odrasloj jedinki, ravnopravnom članu društva odraslih trebati? Kopanje temelja i postavljanje hidroizolacije (ako gradiš kuću), zamjena puknute cijevi ili vodokotlića (događa se nekoliko puta tokom životnog vijeka), pisanje poreske prijave (svake godine u februaru), pravljenje sarme, punjenih paprika, rižota i pohovanog mesa (svaki dan). Želiš li to radije da učiš To će ti sigurno trebati.

U školi ne učimo da kopamo temelje i postavljamo hidroizolaciju, ali učimo u kakvim su nastambinama živjeli ljudi prije nas: pećine, sojenice, zemunice… pa možemo shvatiti kako smo sretni jer živimo u ugodnim, toplim, zaštićenim zgradama; učimo koji je čovjek put u znanju i iskustvu prešao da bi došao od pećine do nebodera.

U školi ne učimo kako da zamijenimo puknutu cijev ili vodokotlić, učimo kakav su vodovodni sistem imali u Mesopotamiji i starom Rimu, i zašto su uopšte počeli da razmišljaju o izgradnji takvog sistema. Ne učimo da pišemo poresku prijavu, ali to je dosadnije od bilo koje lekcije iz istorije i napornije od bilo kojeg zadatka iz matematike. Ne učimo da kuvamo, ali učimo gdje i kako se uzgajaju namirnice koje koristimo u kuvanju, odakle dolazi losos koji jedemo (iz Norveške, dakle, kadajednoga dana budeš kupovao/la losos u ribari, da ti ne podvale da je jadranski), i odakle je onaj fini cimet u štrudli od jabuke i kako su prije začini bili rijetki i skupi jer su ih dovozili iz te daleke zemlje (koje?). U školi učimo kako radi ”organizam prirode”, kako funkcioniše svijet oko nas, kako su ljudi živjeli prije da bismo mi ovako živjeli danas. To nam možda neće trebati u onoj mjeri kao kako zamijeniti gumu na autu, ali pomaže nam da razumijemo svijet u kojem živimo. A ako razumijemo svijet danas, to nam može pomoći da stvaramo svijet sjutra, osmišljavamo nove tehnologije, stvaramo nove ideje i gradimo bolji svijet.

Dušo draga, tvoja je mama školu završila.

Možda nisi vidjela njihova školska svjedočanstva, ali vjeruj, tvoji roditelji su završili školu. Zar nije vrijeme da se odmore od škole? Zamisli da za koju deceniju ti sa svojim djetetom moraš sve to ponovno da učiš? Ponovo tražiš subjekte i predikate po rečenicama, učiš o vulkanima i krškom reljefu, Punskim ratovima, itd… Zamisli!  Lansirala bi dijete na Mjesec, kažeš? E pa onda, ili se digni i vježbaj snalaženje bez gravitacije ili pusti mamu da se odmori od škole. Može ti pomoći, objasniti kada ti nešto nije jasno, možeš je obavijestiti kada je neki kontrolni, reći da si pozajmila lektiru (ne da ti ona pozajmi) i počela čitati, ali imaj milosti i ne dopusti da još jednom pohađa školu.

Mama, tata, ja bih s prijateljima na more.

Misliš da ova rečenica iznad nema nikakve veze s učenjem? O, naivni dječače, o djevojčice bez iskustva u pregovaranju, o dječice bez znanja o funkcionisanju ljudske psihe, o neprefrigana čeljadi bez manipulatorskih vještina! Slušaj. Jednog dana ćeš tražiti roditeljima da ti daju auto za izlazak; tražićeš da ostaneš napolju do jutra, a boga mi ćeš tražiti i novac za taj ludi noćni provod. Takođe, jednog dana ćeš tražiti roditeljima da ideš sam/a na more, odnosno, s prijateljima. Tražićeš puno toga čije odobravanje zavisi od toga koliko si odgovoran i samostalan. Ako ni domaći ne pišeš, a da roditelji ne moraju da te na to tjeraju, kako će ti jednog dana dati auto i pustiti te samog na more? Reći će:,,Pa ti se ne sjetiš ni da imaš lektiru kako ćeš sam na moru? Ne može, nisi dovoljno zreo.” Samostalnim i kvalitetnim učenjem i brigom oko sopstvenih školskih obveza dokazuješ da si zreo, odgovoran i da te mogu prepustiti na milost i nemilost noćnom izlasku ili ljetovanju s prijateljima.

Učenje je u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s mnogim stvarima koje želiš ili ćeš željeti.

Roditelj podsvjesno razmišlja ovako: Marko sam piše domaće, vodi brigu o testovima i lektiri i sam uči; Marko će na ljetovanju znati sam da kupi namirnice, da se brine o novcima i potrošnji, biće pažljiv i neće vjerovati nepoznatim ljudima, mazaće se kremom za sunčanje i neće ići punog stomaka u vodu (ne znam zašto je ovo zadnje važno, ali roditeljima jeste, pa neka im bude…). Marko može ići sam na ljetovanje.” Ako se Marko drugačije ponaša, roditelj drugačije podsvjesno razmišlja.,, Marko ne piše sam zadatke, ne vodi brigu o testovima i lektiri, i ja učim s njim; Marko na ljetovanju neće znati sam kupiti namirnice i biće jadan gladan, smršaće, neće se brinuti o novcu i sve će potrošiti na svjetlucave gluposti iz Kine koje se prodaju na štandovima, neće biti pažljiv, vjerovaće nepoznatim ljudima i neko će ga oteti, neće se mazati kremom za sunčanje i izgorjeće, i… što je najgore, ići će punog stomaka u more. Marko ne može ići sam na ljetovanje.”

Nadam se da nakon svega ovoga tvoja prva misao nije bila da je laž da će čitanje svega ovoga trajati samo pet minuta, već se nadam da si shvatio/la kako ti korjenove dlačice, Bitka kod Maratona (i zašto se bitka u ovom slučaju piše velikim slovom), jednostavne proširene rečenice, hijeroglifi i prosti brojevi… mogu pomoći da: 1. ne završiš kao jedan od prvih kolonizatora Mjeseca i 2. kako da jednoga dana dobiješ auto i ideš s prijateljima na more.

Izvor: Ordinacija.hr