PIŠE: Divna mama blog

Jednom u životu udarila sam dijete.
Zagovornici fizičkog kažnjavanja to ne bi nazvali batinama, već „ćuskom„, koja, ako njih pitate, ima edukativni karakter.
Naime, bila sam trudna sa trećim djetetom, hormoni podivljali, kretanje već otežano. Ulazim sa starije dvoje djece u lift, najstarije pomisli da bi bilo zabavno da zatvori mlađoj sestri pred nosom vrata od lifta, pri tom je udarajući po glavi. Pada klapna, crno pred očima, ruka sama poleti, i ćuš! Naravno, on, kome je u tada četvrtoj godini to bila prva „ćuška“ u životu, rasplače se, ja ne učinim situaciju nimalo boljom obrušivši se na njega sa „sestru to boli, otkud ti ideja, blablabla….“. Prođe, nekako, taj trenutak, smirimo se svi, prisjetim se ja metoda pedagoške psihologije sa svojih studija, pa odlučim da pričamo o nemilom događaju kad je dijete mirno. Jer, dokazano je da mozak mora biti u stanju ravnoteže da bi mogao da uči i usvaja nova znanja. Ne možete biti gladni, žedni, uplašeni ili uznemireni i uspješno se baviti intelektualnim aktivnostima. Uostalom, testirajte na sebi: zamislite pred sobom čopor bijesnih pasa kako ide ka vama, a neko vas pita koliko je 12×24. Nema ništa od matematike ako ste uplašeni. A upravo se tako osjeća dijete koje dobija batine.

Dakle, krenem ja sa psihologijom u mirnodopskim uslovima:
– Sjećaš se kad sam te juče udarila?
– Sjećam se. (skrušeno).
– A zašto sam te udarila? (ja već likujem, očekujući da je naučio lekciju da ne smije da se udara sestra)
– Zato što me tada nisi voljela.
(ja ustuknem, oči mi zasuze, jer, trudna sam i hormonalna, a onda pokušam da mu prepričam cio događaj)
– Ne, udarila sam te jer si ti udario sestru… (I tu već vidim da mi je logika potpuno pogrešna: udarila sam te da bih te naučila da ne treba nekog udarati?!)
–Ne, tada me nisi voljela. Ali u redu je, znam da me sada voliš.

I tada sam riješila da moje dijete više nikada ne pomisli da ga ne volim.
Osim toga, vrlo lijepo mi je objasnio ono što studije godinama pokušavaju da objasne: dijete ne može da nauči ništa dobro iz fizičke kazne.

Po definiciji Alfija Kona, psihologa i pedagoga,  kazna znači namjerno učiniti da neko pati, bilo da istjerujete primitivnu verziju pravde (uradio si nešto loše, pa nešto loše mora tebi da se uradi), bilo da pretpostavljate da će ta vrsta patnje nekoga naučiti nečemu. Pretpostavka od koje se polazi jeste da ako učinimo da neko loše osjeća, ili mu uskratimo nešto što voli, to će ga učiniti boljom osobom. U realnosti, zbog kazne se dijete osjeća loše, bude ljuto, nauči da je u redu koristiti silu prema slabijima, smišlja način na koji bi sledeći put moglo da izbjegne posledicu za isto to ponašanje. Ukratko, sve su šanse da nije u stanju da pojmi šta je tačno neprihvatljivo u njegovom ponašanju. Najgore od svega je što od osobe koja bi trebalo da mu pruža bezuslovnu ljubav, dobija ono što doživljava kao odbacivanje.

Da se vratim na svoju prvu i poslednju „ćušku“: postoje mnogo učinkovitiji načini da djetetu prenese poruku o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju, o nekima sam već pisala. Ako bi trebalo da ih svedem na jednu rečenicu, suština je u samokontroli, primjerima koje dajete djetetu u svakodnevnom životu, i mnogo, mnogo razgovora. Nemojte misliti da je dijete od, na primjer dvije godine premalo da uči iz razgovora. Samo je potrebno prilagoditi jezik, na primjer, ne reći „ovo je utičnica, ona je opasna i može da te udari struja„, već kad dijete posegne za njom reći odlučno „NE, to je pec-pec, kaži pa-pa utičnice„. Vjerujte mi, funkcioniše. Ali mora da se ima strepljenja, da se priča, i da se mnogo priča sa djetetom.

Zato je veoma važno naglasiti da roditelj koji bira da ne tuče dijete nije jednako roditelju koji ne vaspitava svoje dijete. Naprotiv. Roditelj koji bira da ne digne ruku na dijete bira teži put – put koji podrazumijeva da sam nad sobom ima kontrolu, da ne plane i da sebi oduška kroz „ćušku“, da preventivno vaspitava svoje dijete primjerima i razgovorom, ne retroaktivno batinama. Jer taj teži put vremenom postaje sve lakši i ljepši, jer stvara dijete koje razumije zašto nešto ne smije da radi, a ne ustručava se od neke radnje samo iz straha od kazne, suštinski ne razumijevajući zašto je kažnjavano. Na kraju krajeva, ako mislite da je u redu da nekoga udarate zato što ste veći i jači, ili zato što ga izdržavate, samo zamisite svoju starost, kad taj neko odraste u osobu veću i jaču od vas, naučenu da je u redu stvari rješavati batinama.