PIŠE: Brankica Raković, Lola magazin

Priču možemo da počnemo i ovako: Zamislite svoju ćerku kojoj vi, kao roditelji, odlučujete da zbog društva i vremena u kojem živite, nametnete teret vašeg prezimena i pretvorite je u muško, pritom budno prateći svaki njen korak i insistirajući na tome da hoda kao muško, diše kao muško, jede i pije kao muško, nosi oružje i radi sve poslove.  To je priča o Stani Cerović, ženi koja ovih dana ne silazi s naslovnih strana portala i novina.

Preminula je posljednja crnogorska virdžina u 80. godini. Možda i jedna od posljednjih na Balkanu. Žena koja je u porodici bez muških potomaka, odlučila da preuzme mušku ulogu. Ona se zavjetovala da se neće nikada udati i rađati djecu, kako bi sačuvala tradiciju svoje porodice. Njenom udajom nestalo bi ono navrijednije, prezime porodice iz koje potiče, tako su joj rekli. Stoga je vječno ostala Cerović.

Rođena je 1936. i bila je najmlađe dijete u porodici s pet devojčica i dvojicom dječaka. Njena braća umrla su još u detinjstvu. Zato je neko morao postati tatin sin. Sa pet godina je počela pušiti, a u sedmoj je već radila u polju sa ocem. On ju je naučio i da puca.

Ovaj običaj potiče iz srednjeg vijeka, a odnosi se na glavu patrijarhalne porodice, koja bi jednom djetetu ostavila “u amanet” porodično nasljeđe. Njena dužnost je bila da drži porodicu na okupu, brine se o njima i zadrži čednost, kako bi njihova tradicija trajala što duže. Jer muškarci to rade.

Virdžine su širom svijeta fenomen društva. O njima se piše, sluša, snima. One su te koje su se šišale, oblačile u mušku odjeću, a nekada i mijenjale imena u muška. One su bile sinovi, a ne ćerke. Nisu se smatrale potlačenima, već počašćenima.

I sad ja vas pitam, žene i muškarci, čemu se mi već danima divimo? Činjenici da su roditelji petogodišnje djevojčice odlučili da joj oduzmu ono što ona jeste, njen ženski duh i da joj objasne, odnosno prije pokažu djelima kako mora da živi, jer ko je još nešto uspio objasniti petogodišnjakinji.

Znači, svi vi roditelji djevojčica, uključujući i mene, zamislite situaciju u kojoj donosite odluku, jer nećete više imati MUŠKE djece, da ta vaša djevojčica, treba da ponese breme jednog prezimena, postane muško, odrekne se svega što ona u suštini jeste, i postane muško, postane virdžina, žena koja nikad neće imati seks, probati da vidi da li voli muškarce ili žene, probati da se ostvari kao majka, ako joj to padne na pamet ili poželi. A ona ne može do kraja biti ni muško, jer joj fale razni alati. I tako je Stana, kao i mnoge druge virdžine, zarobljena u procjepu između biti ili ne biti. A u stvari, više nije bila.

Istraživanjem ovog fenomena nabasale smo na informaciju da je većina virdžina gajila neku vrstu mizoginije, jer je i to bio njihov način da se do kraja sažive s ulogom koju su preuzele da igraju do kraja života. Patrijarhat ih je obukao u mušku odjeću i rekao im: “Žene su slabiji i niži rod, nemašte vi, virdžine, šta da tražite u njihovom društvu.” Patrijarhat je to govorio ženama o ženama, dok su one kao žene postajale muškarci, zarad prihvatanja okoline.

I šta se na kraju desilo? To prezime je umrlo svakako. Čemu je poslužila besmislenost tradicije? Ničemu. Stvorila je sebi roba od jedne žene za koju nikada nećemo saznati šta je sve mogla da bude. Da, već vas čujem kako govorite: “Pa ona je to htjela, to je bio njen izbor, bilo ih je koje su i sa 17 postajale virdžine.” Da, jesu. Jer su bježale od dogovorenih brakova, pa je bilo lakše i biti virdžina, nego buditi se s nekim koga ne voliš. I ne, kod većine nije bio njihov izbor, samo im je nametnuto da to izgleda kao da je njihov izbor.

Ali, hajde, divimo se veličini Stane koje više nema, žene koja nije bila ni muško ni žensko, a vjerovatno ni ona više nije znala šta je. Divimo se patrijarhatu i njegovoj snazi da žene pretvara u muškarce, kao Isus vodu u vino. Tri klika, četiri lajka, nekoliko šerova.

Umrla je. Posljednja virdžina Crne Gore. Ali patrijarhat živi svuda oko nas. I pitanje je da li će doživjeti ikad svoj posljednji dan.