PIŠE: Tatjana Kuljača

Vijekovima, u našem društvu, suze su obilježavane kao znak slabosti. Posebno kod muškaraca kojima se muškost mjerila sposobnošću da sve u sebi zadrže i ne puste ni gram soli kroz oči za cijeli život svoj. Balkane moj! Da znaš kako si osakatio emotivni skelet cijelih generacija potr’o bi sva glupa pravila koja si ikada društvu nametnuo.

Od momenta kada dođemo na ovaj svijet naše postojanje prate suze. Plačemo kad se rađamo – tako znaju da je sve kako treba kad se rodimo. Plač novorođenčeta prati olakšavajući uzdah svih u porođajnoj sali. Bebe plaču najviše. Dok su još uvijek tako male one su u vezi sa prirodnim sistemom za iscjeljivanje. A jedno od najčešćih pitanja sa kojim se svaka majka nosi je: ,,Zašto beba plače?”

Plače jer je gladna, žedna, uneređena. Jer joj treba naše prisustvo. Jer je usamljena i uplašena. Za malu bebu je stresno kada čuje jak zvuk ili se najednom upali svijetlo. Trauma je i istiskivanje iz tople materice kroz porođajni kanal i dolazak u jedan sasvim nepoznati svijet. Oni nemaju znanje kojim mogu da objasne sve promjene koje se oko njih dešavaju. Bebe koje su bile odvojene od majki nakon porođaja ili u bilo kom drugom momentu imaju još i veću dozu stresa, straha i traume. Plač je za bebe neophodan jer oslobađa njihovo tijelo napetosti.

A šta mi radimo kad počnu da plaču? Nosimo u naručju. Guramo varalice u usta. Dojimo ,,na zahtjev” iako znamo su siti. Pjevamo, zamajavamo. A kada su stariji obavezno podviknemo: ,,Ne plači!” Radili su tako svi. Generacijama unazad. Cijeli pokret koji je bio usmjeren da smiri potomstvo. Prekine plač i zaustavi suze. Ono što nam je Bog dao na dar da olakšamo dušu.

Parafraziraću sada jedan dio iz Aware Parenting kursa fantastične Marion Rose koji najbolje oslikava ovo što želim da pojasnim: ,,Zamislite da ste na poslu doživjeli nešto jako neprijatno i na ivici ste suza. Dolazite kod prijatelja i sve što želite je da vas sasluša. A on, umjesto da vam pruži utjehu i saosjećajnost te čuje kako se osjećate radi sljedeće: pjeva vam. Gura hranu u usta. Digne vas i ljulja misleći da će vam od toga biti bolje. A vi biste samo da vas sasluša. I u jednom momentu odustajete i prestanete da se nadate da će vas ikada saslušati. ” Tako je i sa bebama i djecom. Naviknu se da zaustavljaju suze zbog neprijatnih emocija raznoraznim načinima na koje smo ih navikli- cuclom, flašicom, nosanjem, pjevanjem ili ostavljanjem u drugoj prostoriji dok se plač ne utiša i potpunim ignorisanjem plača.

Da li znate da emocije nikuda ne odu kada ih prekinemo? One su i dalje tu i rovare po organizmu. Potisnute emocije su rasadnik bolesti koje se razvijaju tokom cijelog života.

Djeca koja su nosana su ona djeca koju mjesto ne drži. Noću se često bude ili nemirno spavaju. Oni koji su sa flašicama i cuclama prekidali plač imaju stalno potrebu da drže nešto u ustima. Djeca koja su hranjena na svaki plač, iako su siti, lako će polaziti za hranom kad god se osjećaju uznemireno. Djeca koja su ostavljana da plaču sama i ignorisana odrastaju u ljude koji su povučeni i lako ,,odlutaju” u mislima.

Kada beba plače i ukoliko smo sigurni da su sve njene potrebe zadovoljene (nisu gladne, žedne, uneređene i ništa ih ne boli) onda one plačom žele da nam stave do znanja da im treba naša blizina. Žele da nam se požale. A mi trebamo da budemo tu za njih. Da im držimo ruku, gledamo u oči i ponavljamo da smo tu za njih i da ih volimo. Slušamo. Beba će možda plakati više kao i svi mi koji jednom nađemo ventil i način da se izduvamo. Ali će vremenom početi da spava bolje. Da bude mirnija i bolje raspoložena.

Oboje djece koje sam rodila su nošeni u naručju dokle god sam imala snage da ih tako smirujem i uspavljujem. Operisani su oboje u uzrastu od mjesec dana života zbog prepone kile i nisu smjeli da se naprežu. Strogo mi je podvučeno da ne smiju da plaču jer se tako naprežu i boli ih još više. Ćerki sam gurala cuclu u usta. Nisam znala za bolje ni drugačije, a voljela bih da jesam. Da sam nakon operacije mogla da ih ,,isplakujem” svakog dana ne bismo li se svi skupa iscjelili od trauma koje nam je težak period za nama donio. Mog sina mjesto ne drži. Ćerka se skoro malo smirila. Ona i dan danas trpa stvari u usta i gricka nokte. On se i nakon 2,5 godine zna noću buditi i tražiti flašicu.

Upoznala sam se nedavno sa metodom iscjeljivanja kroz suze i ,,igre povezivanja” o kojima ću da pišem drugi put. Kad sam počela da primjenjujem u odnosu između mene i djece stvari su počele da se mijenjaju. Plakali su laganije i više i postali mirniji i nasmijaniji. Spavaju bolje. Jedu koliko im je dovoljno. Ja sam shvatila zašto mi ruka leti na slatkiše kad god osjećam napetost. Zbog čega burno reagujem kad vidim da se neko pravi da me ne čuje. Sada nastojimo nadoknaditi ono što nismo znali. Doduše, nikad nije kasno za otpuštanje emocija koje nam kopaju po duši.

Zamislite da možete da se isplačete svaki put kad vam je teško i sjetite se kako se lijepo osjećate kada vam suze isperu dušu. Ni naša djeca nisu drugačija. A ni bebe. Pustite ih da otplaču svoje i držite ih za ruku. Ponavljajte da ste tu za njih, da ih volite i slušate. Ne dozvolite da izgube vezu sa svojom prirodom i zaborave da su suze put olakšanja duše. Biće mnogo zdraviji i srećniji.

Ne osjećajte krivicu zbog toga što niste umjeli ni znali drugačije. Pošaljite sebi ljubav i saosjećajnost i napravite promjenu sada. Malim koracima, jer ništa nije za tren nastalo pa ni za tren ne može ni da ode. Dajte sebi i djeci priliku da svaki naredni dan bude drugačiji. Laganiji i ljubavniji. Pružite sebi zadovoljstvo da se isplačete kao kiša. Ona nakon koje je vazduh čistiji, mirisniji i lakši za udisanje.