Što više vremena djeca provedu u strukturisanim aktivnostima koje vode roditelji, time se smanjuje njihova sposobnost da produktivno rade prema samousmjerenim ciljevima.
Raspust je u toku i pravo je vrijeme za istraživanje okoline i otkrivanje misterija i blaga koje ljeto skriva. Ta djetinja idila je možda istinita u slučaju neke djece, ali većini ljeto označava jedva nešto više od sezonskog pomaka s planiranih aktivnosti koje nadziru roditelji.
Neplanirano, slobodno vrijeme za igru je jedna od najvrjednijih edukacionih prilika koje dajemo svojoj djeci.
To je plodno tlo, mjesto na kojem djeca mogu ojačati društvene veze, izgraditi emocionalnu zrelost, razviti kognitivne vještine i poboljšati svoje fizičko zdravlje. Vrijednost slobodne igre, sanjarenja, rizikovanja i samostalnog otkrivanja često se spominju u medijima posljednjih godina, a nova studija grupe psihologa sa Univerziteta Colorado otkriva koliko su te aktivnosti važne u razvoju dječjeg izvršnog funkcionisanja.
Izvršne funkcije su samoregulišuće i kontrolne funkcije koje usmjeravaju i organizuju ponašanje, a uključuju sposobnosti koje omogućavaju djetetu ili osobi da se uspješno angažuju u nezavisnom i svrsishodnom ponašanju.
Jednostavnije rečeno, izvršne funkcije pomažu nam da regulišemo, kontrolišemo i upravljamo našim mislima i ponašanjem. Kako bismo primijenili stečenu vještinu, uvijek moramo imati cilj, odrediti korake ka cilju, logično ih poređati i, na kraju, moramo te korake slijediti.
Izvršno funkcionisanje je široki pojam za kognitivne vještine poput organizacije, dugoročnog planiranja, samoregulacije, sposobnosti prebacivanja između aktivnosti. To je vitalan dio školske pripreme i dugo je prihvaćan kao moćan faktor akademske uspješnosti i drugih pozitivnih životnih ishoda poput zdravlja i bogatstva.
Fokus ove studije je „samousmjerena izvršna funkcija“ ili sposobnost stvaranja ličnih ciljeva i određivanja kako ih postići na praktičnom nivou.
Snaga samousmjerenosti je potcijenjena i neprocjenjiva vještina koja dopušta učenicima da djeluju produktivno kako bi postigli svoje ciljeve.
Autori su proučavali rasporede i navike igranja sedamdesetoro šestogodišnje djece, mjereći koliko vremena provode u „manje strukturisanim“, spontanim aktivnostima poput imaginarne igre i samoodabranog učenja i „strukturiranih“ aktivnosti koje organizuju i nadziru odrasli, poput lekcija, sportskih praksi, rada za opšte dobro i domaćih zadataka.
Istraživači su otkrili da djeca koja se upuštaju u više slobodne igre imaju razvijeniju samousmjerenu izvršnu funkciju.
S druge strane, što više vremena djeca provode u strukturisanim aktivnostima, time je slabiji njihov osjećaj samousmjerene samokontrole. Valja spomenuti da autori smatraju sve aktivnosti koje su djeca sama inicirala „manje strukturiranima“, a aktivnosti koje su vodili odrasli „strukturisanima“.
Sve to je u skladu s otkrićima profesora psihologije sa Univerzeta Boston College Petera Graya, koji proučava pozitivne koristi igre u ljudskom razvoju. U svojoj knjizi Free to Learn: Why Unleashing the Instinct to Play Will Make Our Children Happier, More Self-Reliant, and Better Students for Life on objašnjava kako igra podržava razvoj izvršne funkcije, a pogotovo samousmjerene kontrole:
„Slobodna igra je prirodni način podučavanja djece da nisu bespomoćna. U igri, daleko od odraslih, djeca doista imaju kontrolu i mogu vježbati isticanje te kontrole. U slobodnoj igri djeca uče donositi sopstvene odluke, rješavati probleme, stvarati i pridržavati se pravila i slagati se s drugima kao ravnopravnima umjesto kao s poslušnima ili buntovnim podređenima.“
Kada smanjujemo količinu vremena za slobodnu igru u našim školama i vrtićima, naša djeca mogu izgubiti više od prilike za igranje „školice“ ili „lopova i policajaca“. Neki osnovnoškolski programi prepoznaju važnost igre i štite njenu ulogu u vrtiću. Na primjer, Montessorijeve škole osmišljene su tako da se zasnivaju na koristima samousmjerene slobodne igre i učenički podstaknutih aktivnosti. Neki programi čak stavljaju više važnosti na razvijanje izvršne funkcije nego na akademske vještine. U njihovoj terminologiji „samoregulacija“ je ključ uspjeha u školi i životu.
Vaspitači u vrtiću ocjenjuju samoregulaciju kao najvažniju kompetenciju spremnosti za školu. U isto vrijeme učitelji izvještavaju da mnogi od njihovih učenika dolaze u školu s niskim nivoima samoregulacije. Postoje dokazi da su rani nivoi samoregulacije jače povezani sa spremnošću za školu nego koeficijent inteligencije ili matematičke i vještine čitanja, pa su usko povezani s kasnijim akademskim uspjehom.
To nije ništa novo većini učitelja, koji se u današnjim sve većim i prenatrpanim razredima nadaju učenicima s dobro razvijenom izvršnom funkcijom. Sposobnost samousmjeravanja može značiti razliku između nezavisnog učenika, na kojeg se možemo osloniti da će završiti svoj posao dok haos vlada oko njega, i zavisnog, besciljnog učenika, kojeg ometaju drugi učenici i potrebno ga je voditi od zadatka do zadatka.
Roditelji, želite li zaista obezbijediti svom djetetu prednost u nadolazećoj školskoj godini, odrecite se dijela vremena koje ste odredili za lekcije ili sport i dopustite svojoj djeci da se igraju. To je sve. Jednostavna igra. Dopustite im vrijeme slobodno od vaših skrivenih motiva i pažljivo planiranih edukacionih ishoda. Dozvolite im da vladaju svojim imaginarnim kraljevstvima dok se njihovi zli zmajevi, bijeli čarobnjaci, vojske pljačkaša i velike borbe za prevlast odvijaju prema njihovim hirovima i željama.
Izvor: Školski portal
