PIŠE: prof. psihologije Neda Vac Burić, FamilyLab Hrvatska

Bratska ljubav, imati nekog svog na koga uvijek možeš računati… Roditelji dvoje ili više djece često imaju i ideju kako bi njihova djeca trebalo dobro da se slažu, da budu međusobna podrška i ne svađaju se. Postoje braća i sestre koji se ne svađaju i koji imaju vrlo harmonične odnose – i oni su rijetki. Većina braće i sestara u većoj ili manjoj mjeri ulazi u sukobe – barem dok su djeca.

U sukobima nema ništa loše, oni predstavljaju prirodan slijed situacije u kojoj jedna osoba ima jednu potrebu ili želju, a druga osoba drugu želju ili potrebu. Svakodnevno dolazi do sukoba u tom smislu, ne samo među djecom, nego i među roditeljima i djecom, roditeljima međusobno, pa čak i jedna osoba može unutar sebe biti u sukobu različitih želja ili potreba. Jednostavno se radi o tome da dvije osobe imaju različite potrebe ili želje. O tom sukobu želja ili potreba treba dalje razgovarati i pregovarati.

Ono što zakomplikuje sukobe je poimanje sukoba kao nečeg lošeg i nečeg čega ne bi trebalo da bude u dobrim odnosima. Većina onih koji su danas roditelji, rasli su u porodicama u kojima se sukobi nisu rješavali na konstruktivan način – ili su ih skrivali i nastojali izbjeći, ili su bili agresivni i destruktivni. Zato ne začuđuje činjenica da ne znaju kako da se ponašaju u situacijama sukoba i da često imaju želju “gurnuti ih pod tepih”.

Međutim, kada imamo neku potrebu ili želju, postoje dva načina kako se to može riješti. Prvo je mogućnost zadovoljenja potrebe/želje nakon čega nastupa osjećanje zadovoljstva i ravnoteže. Drugo je da se potreba/želja ne zadovolji, i tada dolazi do “borbe” kada se nastoji pronaći način da se zadovolji svoja potreba/želja, nakon čega nastupa tuga ako to ne uspije i na kraju opet smirenje i ravnoteža.

U svakom slučaju na kraju nastupa smirenje i ponovno uspostavljanje ravnoteže, samo što u slučaju nezadovoljenja potrebe prvo dolazi do određene frustracije i tuge.

Upravo ta tuga i frustracija, koje su neminovne u ovom procesu, razlog su zbog kojih odrasli žele izbjeći sukobe. Djeca su u tome puno direktnija, i za njih sukob nema negativnu konotaciju koju za odrasle može imati. Kada razlika među potrebama dovede do toga da neko ne može zadovoljiti neku svoju želju ili potrebu, prirodna je posljedica da time doživljava “gubitak” jer je na neki način izgubio u tom trenu mogućnost da zadovolji svoju potrebu ili želju. Prirodno je da tada bude tužan, možda čak i da plače. Nakon toga, može se ići dalje, bez nekih zaostataka.

Osim ovog prirodnog slijeda, treba reći da među braćama i sestrama, sukobi imaju i ulogu svojevrsnog uspostavljanja “hijerarhije”. Jednostavno se mora znati ko je na kojem mjestu. Sukobi među braćom i sestrama su način kako to postavljaju. Što su djeca manje zajedno, to je veća vjerovatnoća da će u vremenu u kojem jesu zajedno biti više sukoba – kako bi utvrdili ko je gdje.

Pustiti djecu ili riješiti problem?

Kada se roditelji upliću u sukobe među djecom, rijetko to čine samo kao posrednici, nego obično iz neke svoje potrebe (“da sve bude lijepo, da se niko ne ljuti”). Zato ima više smisla pustiti djecu da sama riješe svoje sukobe. S obzirom da su djeca u sukobima direktnija, stvari se postave na svoje mjesto i djeca nakon sukoba idu dalje, često kao da ništa nije bilo. Djeca koja su se mogla “nesmetano svađati” često izrastu u odrasle koji se međusobno cijene i imaju dobar odnos.

Imajući na umu prirodu sukoba i njihovu nužnost i važnost u svakodnevnom životu, a pogotovo u odnosima među braćom i sestrama, možda ćete moći sljedeću svađu među vašom djecom pogledati drugim očima. Ako i dalje imate teškoća s tim, ili mislite da treba nešto učiniti, može pokušati nekoliko stvari.

Kako biti dobar posrednik?

Jedno je da na neki način vodite djecu kroz pregovore. Ako kao roditelj možete zanemariti svoje potrebe, i zaista biti posrednik između djece, onda im možete pomoći u tome da pronađu prave riječi koje se kriju iza izraza poput “glupačo, konju retardirani” ili iza udaraca. Pomognite i jednom i drugom da jasno kažu što žele i poslušajte pažljivo njihove odgovore, a da ih ne vrjednujete. Provjerite jesu li djeca čula odgovor onog drugog, i zamolite ih po potrebi da ponove ono što je onaj drugi rekao.

Zamolite dijete koje je započelo da vidi je li moguće dobiti ono što želi – i koja je njegova reakcija ako nije moguće, ili ako i jeste moguće. Pokažite razumijevanje za tugu ili ljutnju koja će možda nastupiti… Sjetite se da su one neophodne da bi dijete ponovo došlo u ravnotežu! Zapamtite da ste posrednik, a ne sudac! Što su vaša djeca mlađa, to će im trebati više pomoći u ovom vođenju i učenju izražavanja sebe.

Bez kukanja, optuživanja i kritikovanja!

Druga stvar koju možete učiniti je da jasno kažete kako je vama kada prisustvujete njihovim svađama. Pri tome je važno da govorite o sebi. Slobodno možete i viknuti i pokazati svoju ljutnju (ako se zaista tako osjećate), na primjer “Dosta mi je ove galame! Želim na miru pojesti večeru!”

Ono što je važno – djeca se mogu iznenaditi kada to čuju ili se čak uplašiti, ali dok god govorite o tome kako je vama, to ne vrijeđa njih. Bitno je samo da na taj način ne nastupate stalno (jer onda gubi smisao) i da sjednete kasnije s njima i porazgovarate o tome što se dogodilo.

Nemojte pri tome zapasti u zamke da kukate “Hoćete li više jednom prestati, ja ovo više ne mogu izdržati”, da ih optužujete “Oboje ste nemogući, zar ne čujete što vam se govori?”, da kritikujete “Ti si starija i moraš shvatiti da je on slabiji” ili da se prikazujete nemoćnima “Što to nije u redu s vama da se ne možete na miru zajedno igrati?”

Preispitivanje sebe

Treće što možete učiniti, ako nije pomoglo prethodno i ako imate utisak da su sukobi među vašom djecom zaista izmakli kontroli – zapitajte se (po mogućnosti zajedno s vašim partnerom):

– Kada  je to tačno počelo, i što se tada dogodilo?
– Kako je bilo kada se rodilo mlađe dijete (okolnosti, reakcije starijeg djeteta, vaša pomoć starijem djetetu u snalažanju u toj situaciji)?
– Je li bio neki period kad ste mogli pomoći, a niste?
– Kako kao roditelji razgovarate jedan s drugim kada postoji neki sukob?
– Postoji li neki sukob među roditeljima koji se gura pod tepih?
– Kako vi kao roditelji razgovarate s djecom kada vam nešto smeta ili kad dođe do sukoba?

Moguće da ćete uvidjeti kako su česte svađe među djecom zapravo odraz nečeg drugog što se događa u vašoj porodici. Tada jedino što može zaista pomoći “smanjenju sukoba među djecom” je da vi započnete neke promjene, bilo u odnosu s partnerom ili s djecom.

I na kraju treba reći da nekad stvari jednostavno ne budu onakve kako mi želimo.  Možda se i uz sve dobre preduslove, vaša djeca jednostavno ne slažu. To treba onda prihvatiti…  I sjetiti se da je vaša želja da vaša djeca budu u dobrim odnosima i da nakon neispunjene želje slijede frustracija i tuga – a tek onda smirenje i ravnoteža!