Puno je samohranih majke kojima je malo više potrebna podrška javnosti i njima bliskih osoba od majki koje svoju djecu odgajaju zajedno s ocem. Jednostavno – u dvoje je lakše i uvijek će biti lakše, ne samo fizički. Imati dvije odrasle osobe koje se bave malom djecom i svim poznatim dilemama oko najboljeg odgajanja lakše je nego kada sve to mora raditi samo jedna osoba. Tu je odgovornost još veća, a o zadacima, svakodnevnim zadacima, da i ne govorimo. Ali mora li samohrana majka istovremeno biti i otac ili majka? Oko toga se lomi većina samohranih majki.

Mora li mama glumi tatu? Ma meni je toga dosta! Tako kaže Lena Johnson, samohrana majka dvoje djece uzrasta pet i devet godina koja je već šest godina razvedena, a otac njene djece baš i ne igra neku ulogu u njihovim životima. Viđa ih otprilike jednom mjesečno, na kratko, tek toliko da djeca ne zaborave da imaju oca. Iako, realno, više ga niti ne poznaju. Kao ni on njih. Ne poznaju i ne vjeruju mu onako kako bi jedno dijete trebalo da vjeruju svom roditelju.

U svakom smislu riječi, ova majka svoju djecu odgaja sasvim sama. Svoju priču koju je objavila prilična je utjeha mnogim samohranim mamama:

Na Dan očeva već nekoliko godina pratim sve te divne objave drugih ljudi, posvećene predivnim očevima, figurama koje su toliko važne u životu djece. Ali na taj dan svake  godine se pojavljuje sve više postova i tekstova koji u jednu ruku odaju i počast baš samohranim majkama. Jer mame imaju svoj dan, ali mame koje same odgajaju svoju djecu pa im pritom “glume” i mamu i tatu, zaslužuju onda počast i za Dan očeva. Ipak, ja se, priznajem, u tome baš nisam našla. Nekako – to nije moja priča. Znate li zašto? Zato što je jako teško igrati dvije uloge. Jako teško i zato ko misli da bi samohrane mame svojoj djeci morale biti i mame i tate ni ne sluti kakav to pritisak stavlja na naša leđa. U tom slučaju jedna mama mora odrađivati ne jedan važan (najvažniji) posao sama, već dva!

Već u startu tako nešto može biti osuđeno na propast, jer ja nisam tata. Ja nisam muško. I ne mogu glumiti da ću to postati ili da ću jedan dio dana prestati biti mama, a postati tata.

To je zbunjujuće, teško i ako mene pitate – nemoguće.

Ja ne mogu pred djecom odglumiti konverzaciju s imaginarnim tatom, ja im ne mogu pokazati da za jednu te istu stvar imam dva mišljenja. Svojoj kćerki nikada neću moći pokazati kako se žena odnosi prema muškarcu, niti će moj sin imati od koga naučiti kako postati muškarac. Niti ću im moći biti trener fudbala, niti ću ih voditi na sportske utakmice ili stajati s pivom u ruci uz roštilj i druge tate kada se nađemo kod prijatelja na ručku. To jednostavno nisam ja, nikada neću biti niti ću ikada imati toliko vremena da tu mušku ulogu dobro odglumim.

I što je najgore od svega, koliko god bi ja to htjela, ja nažalost ne mogu ispuniti rupu koja je nastala u njihovim srcima zbog nedostatka oca u njihovim životima. Trudiću se uvijek da im ništa ne nedostaje, da imaju moju potpunu podršku u svemu, ali ja tu rupu ne mogu zakrpiti. Jer ja nikada neću biti on. A oni se nikada neće prestati nadati da će ih počastiti svojim prisustvom jer on to neće učiniti. Koliko god ja to mrzila, znam da on nikada neće uslišiti njihovu želju. I to ne zavisi od meni.

Zato se ni ne želim truditi u njegovo ime. Od njihovo rođenja, očevog odlaska pa do zadnje sekunde koju ću provesti s njima u životu ja ću se truditi samo od sebe. Imaće samo mene, a to ću raditi, i već radim, najbolje što mogu. Trudim se svakodnevno im biti uzor kao čovjek ne samo kao majka. Pokazaću im koliko sam snažna. Pokazaću im kako se osoba poput mene odnosi prema drugima, pokazivaću im svojim primjerima kako se treba odnositi prema drugima, kako treba uvažavati druge, odnositi se prema mlađima, starijima, slabijima… Učiću ih kako da budu ponosni na sebe i svoja dostignuća. Nadam se da ću im pokazati kako se izrasta u nevjerojatne ličnost. Kako da cijene druge i kako da cijene sebe. A za to stvarno ne trebam glumatati muškarca. Posebno ne muškarca koji mojoj djeci sve to nije mogao pokazati. Ne samo zato što više nije tu, nego očigledno zato što nije takav čovjek.

Biti samohrana majka je jako teško, ali možda je lakše tako odgajati djecu nego dio odgajanja prepustiti osobi koja u sebi očigledno nema tu crtu da svojoj djeci pokaže kako postati osoba vrijedna divljenja. Taj muškarac to ih nikada ne bi naučio. I zašto da ga onda uopšte glumim?

Izvor: Index.hr