PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Osamostaljivanje djeteta nijednoj mami nije lako. Gledajući dvadesetogodišnje dijete vaše drugarice, znali ste da kažete: „Eh, kad će moje da napuni dvadeset!“ Govorili ste kako je teško biti mama, kako nemate vremena za sebe, kako vas je roditeljstvo udaljilo od partnera, stalno ste nešto iščekivali: „Samo da prohoda, samo da nauči na nošu, samo da prođe ova faza…“  Toliko ste željeli malo tišine i vremena za sebe, a sada kada sve to imate, kada  je dijete odraslo i otišlo iz kuće, osjećate tugu. Nema više glasne muzike, nema svađe oko kupatila, nema ko da vam maše sa terase dok izlazite iz automobila. Ponosni ste što ispred sebe vidite odraslu i odgovornu osobu i smatrate da je sasvim prirodno i normalno da se dijete odvoji od roditelja i fizički i psihološki, a opet vam je to odvajanje pomalo  bolno i treba vam vremena da se prilagodite na novonastale promjene.

Osamostaljivanje i odlazak djeteta iz kuće

Ovo je jedna od faza kroz koju porodica prolazi tokom svog životnog ciklusa, a svaka faza sa sobom nosi promjene i zahtjeve kojima bi članovi porodice, a među njima i mama, trebalo da prilagođavaju.

Osamostaljivanje djeteta i odlazak iz kuće je najbolniji za one mame koje sebe doživljavaju isključivo kao mame, iako identitet roditelja nije jedini koji im je na raspolaganju. One su usmjerene prvenstveno na djecu; svu pažnju i energiju ulažu u djecu, zanemarujući svoja interesovanja, hobije, zapostavljajući svoj lični razvoj, prijatelje i partnerski odnos. Često sebe definišu kroz svoju djecu, smatrajući da su uspjele u životu ako su im djeca uspješna.Te mame nakon odlaska djece odjednom počinju da se suočavaju sa svim onim problemima koje su godinama „gurale pod tepih”. Sada kada imaju više slobodnog vremena aktiviraju se nerazriješena pitanja i problemi iz prethodnih ciklusa.  Poslije godina i godina neposredne involviranosti u život svog djeteta treba ponovo da se okrenu sebi i svom partneru, a suočavaju se sa činjenicom da  su se udaljili, da nemaju zajedničkih tema, da su zapostavile prijatelje, da su navikle da budu potrebne djeci, a sada se ta djeca žale kako im mama dosađuje zivkajući ih na telefon.

Iako osamostaljivanje djeteta nije isto što i napuštanje, one to tako doživljavaju. Može se javiti osjećaj besmisla, beskorisnosti, odsustva životne radosti. Njima je potrebno mnogo vremena i rada na sebi da se prilagode na novonastalu situaciju, da ponovo definišu svoj partnerski odnos, da svoj život ispune kvalitetnim sadržajima, a samim tim će imati manju potrebu da se miješaju u život sada već odrasle djece.

Imajte povjerenja u svoje dijete

Neke mame smatraju da je dobra mama ona koja pretjerano brine za dijete i znaju da kažu: „Kakva bih ja bila mama kad ne bih brinula”. Međutim, dobra mama nije ona koja pretjerano brine za dijete, već ona koja ga je naučila da samo brine o sebi. Mama koja prejterano štiti i pretjerano brine šalje djetetu poruku da ga smatra bespomoćnim, da ono ne može bez njene pomoći, da nema povjerenja u njega. Često nije ni svjesna da pretjeranom brigom produbljuje nesigurnost kod djeteta i odlaže proces odvajanja. Ponekad to može da radi zbog sopstvene posesivnosti, a da toga nije ni svjesna. Mama koja pomaže proces odrastanja i osamostaljivanja djeteta ne pretjeruje sa zaštitničkom ulogom, ima povjerenja u dijete, dozvoljava mu da griješi i uči, pušta ga da pravi izbore i preuzima odgovornosti u skladu sa uzrastom, ne vezuje ga i ne kontroliše pretjerano, već pušta dijete da gradi svoj put. Na taj način doprinosi jačanju djetetovog samopouzdanja i pomaže mu da se osamostali i odvoji, i fizički i psihološki.

Odagnajte krivicu

Neke mame mogu imati izražen osjećaj krivice smatrajući da djetetu nisu pružile dovoljno ljubavi i pažnje tokom djetinjstva jer su bile posvećene karijeri i sticanju materijalnih dobara. One mogu pokušavati da produže svoju roditeljsku ulogu odlažući odrastanje i odlazak djeteta iz kuće. Umjesto da se posvete sebi i svom partnerskom odnosu, one počnu pretjerano da se upliću u život svog odraslog djeteta, te ga neprestano zivkaju i kontrolišu, miješaju mu se u donošenje odluka tipa od toga šta će da jede do toga sa kim će da bude u vezi. Ponekad i samo dijete može da odlaže napuštanje roditeljskog doma, jer je zabrinuto za brak roditelja i strahuje da bi se roditelji mogli razvesti nakon njegovog odlaska. Dijete na taj način postaje zaštitnik roditeljskog braka.

Kako da se mama pripremi za osamostaljivanje djeteta?

Kaže se da je prevencija najbolja terapija. Mame se za odrastanje i osamostaljivanje djeteta pripremaju još u ranim razvojnim fazama djeteta, kada se suočavaju sa manjim odvajanjima prilikom polaska djeteta u vrtić, školu, odlaska djeteta na rekreativnu nastavu, ljetovanje. To je prilika da mama preispita sebe, svoja osjećanja i prihvati odrastanje djeteta, a strahove suzi na realan nivo.

Pored toga, mama će se najbolje pobrinuti za svoju dobrobit i dobrobit svog djeteta ako njeguje partnerski odnos. Kvalitetan partnerski odnos doprinosi maminom zadovoljstvu i pozitivno utiče na njeno fizičko i mentalno zdravlje, kao i na kvalitet roditeljstva, jer odnos između roditelja se reflektuje i na dijete. Zdravo okruženje za dijete je funkcionalna porodica gdje je odnos između roditelja stabilan, ispunjen bliskošću i kvalitetnom komunikacijom.  Kada je porodica stabilna i funkcionalna, kada  mama njeguje svoju individualnost,  partnerski odnos, društvene kontakte, interesovanja, tada je odvajanje od deteta manje bolno i ona se lakše prilagođava novonastalim uslovima.

Mama će imati pomiješana osjećanja koja uključuju tugu, ali ne dugotrajnu i intenzivnu tugu praćenu depresijom.  Ona će kroz partnerski odnos nastaviti uspješno da funkcioniše i nakon odlaska djeteta. Za nju odvajanje nije isto što i napuštanje. Porodični odnosi se ne prekidaju odlaskom djeteta, već dobijaju novi oblik i dimenziju.

Izvor: Centar za mame