PIŠE: TashOnLash

Kažu da su dosljednost i disciplina ključni elementi u vaspitanju ljudskih bića. Ti elementi su pilule, za roditelje, koje čuvaju živce, pokrivaju narušenu prirodnu opuštenost i određuju granice roditeljskog zanata. Dosljednost je, između ostalog,  siguran znak, vašim produktima ljubavi, da uvijek znaju šta mogu da očekuju od vas. Kako je za produkciju ljubavi, upakovane u delikatni zamotuljak-dijete, potrebno dvoje, dosljednost oboli od šizofrenije. Tu negdje, u intervalima mjerenim debljinom živaca, dosljednost se nađe na klackalici. Na toj klackalici sjede „opušteno, može“ i „opušteno, ne može“, pa ko ostvari pravo demokratske većine. Ili ko ostane sam i zbunjen. U tom roku roditelji, zaplešu tango balansiranja opuštenog i neopuštenog pristupa dosljednosti i discipline, te pokušavaju da tihotapkanjem usade pravila i pridržavaju ih se koliko-toliko. Čisto da se ne bi neko zbunio. „Neko“ marke dijete. Jer, ako se neko zbuni, počinje igra „požarni roditelj koji spašava stvar“, dok drugi srećković bježi negdje drugde, sve nadajući se da njegova smjena neće doći u skorije vreme.

Srećković prebjeg vrši u drugu prostoriju ili dežura na poslu, ali se uvijek vrati kući. Situacija porodičnog balansa dobija problematične razmjere, kada se desi “ono”. “Ono” zvano razvod. Stvarni razvod, ne onaj brzinski pred put, kad neko zaturi onu kesu s hranom. Ako su granice i dosljednosti imale problem sa harmonijom do tada, sa razvodom nastaje prava kakofonija. Slijedi jedna lunapark vožnja po životnom putu, nalik na one regionalne, seoske, džombave, truckave i živopisne, gdje se iza svakog grma u krivini krije policija. Ili neka divlja životinja, tipa jelen(a). Potrudiš se da se dobro privežeš za sjedište, pa voziš, po paroli „snađi se“. A oni živci iz prvog pasusa, postaju konopci za brodske čvorove.

Mom emotivnom trenutku razvoda, falio je samo filmski, pozadinski zalazak sunca sa odlazećom siluetom, (samoproklamovane) napuštene, sjenke mog bivšeg supruga. Posljedično tome, uslijedio je bijeg od pravila i dosljednosti koje se tiču vaspitanja djeteta. Kako je on bio nakostriješen na mene, kao mačor pubertetlija, koji nit romori nit govori, pravila sam određivala ja, a on ih klimoglavo (ne)zainteresovano prihvatao. I većinu vremena proveo kao nedovoljno upućen. Sama sebi sam djelovala tragično i komično, dok sam deklamovala: “ponudi vode”, “pitaj da li joj se piški/kaki/da li je gladna“, “nemoj da joj bude go stomak”, “ne daj slatkiše, ananas je u frižideru” i te takve banalnosti. Sve dok me stvarna slika stvari nije vratila u stvarnost, gde granice nisu postojale i gdje se ananas transformiše u ono bljutavo, puckavo čudo iz kesice, ono što ti pravi usta na vatromet kad zineš.

Bio je dan kućne posjete, dan za tatu i kćerku. Kako je za izlazak napolje tog dana bio potreban kanu, vesla i gumene čizme do ušiju, koje nismo stigli da naručimo na vrijeme, ostalo se kod kuće, na teritoriji dječije sobe. Ja sam, pak, morala da napustim suvi dom i u pratnji krhkog, izvrnutog, kineskog kišobrančeta, odem u kišno završavanje obaveza. Nije me bilo taman toliko da se cijela cijedim i topim, jer je kiša padala pod nemjerljivim uglovima, koje kinesko kišobranče, prosto, nije hvatalo. U realnom vremenu, nije me bilo manje od sat vremena. Kad tamo…

Dva para kao uhvaćenih na djelu, zjapećih, u čudu gledajućih, očiju, jedan goli stomačić, znojem slijepljene šiškice oko slepoočnica, na pečate mokra bluza i odrasla zadihana osoba, otvarila su vrata i viknula „zar si se već vratila?!“. Na prvoj liniji fronta, u hodniku, tik do vrata kupatila, desno, virio je plišani medvjed, zatrpan nekakvim kršem iz ostave. Vrata od cipelarnika otvorena, kako bi dijete obulo jednu gumenu sandalu. Naopačke, jer je tako zabavnije. Uostalom, nisu ostali kod kuće da se dosađuju i kontempliraju. Daljim njuškanjem teritorije, ustanovila sam da nam vrijeme nije proticalo u istom ritmu, i da se sada, posve sigurno, nalazim u paralelnom svijetu. Situacija u stanu, bila je, blagorečeno, nepregledna. Kao kada bi tasmanijski đavo imao ljubavnu aferu sa hobotnicom, toliko nepregledna. Stan kao obolio od deficita pažnje, ličio je na „taknuto-maknuto-ostavljeno-baš-nas-briga“. U kupatilu sam pronašla tragove pokušaja kupanja lutke. Kao i plastičnu varijaču iz kuhinje u kadi. “Nedirajuće” fioke su magično postale “dirajuće”, pa su moja dokumenta upakovana u providne gaće, virila. Polurazgaćena. U dječijoj sobi, namijenjenoj za igru, i djecu, i sve avangardne aktivnosti dječijeg duha na slobodi udruženog sa djetetom u tijelu odraslog čovjeka, zatečen je haos. Plus neki krš iz ostave. Čak i pristalica haosa, poput mene, nije mogla da obuzda šokantno iznenađenje, jer se činilo da je higijena direktno ugrožena. U obilju slobodnog vremena, koje su imali na raspolaganju, duo „tata-kćerka“ se bavio i akvarelom. Bojilo se dlanovima. Na vratima frižidera. Bilo je vrijeme za lekciju “slikanje na nekonvencionalnim površinama”. Moja jedina preživjela i aktivno rastuća biljka – palma, na terasi, vapila je od muke. Duo je pokušavao da posadi pasuljčić, te je taj poduhvat zahtijevao istjerivanje kilo zemlje iz saksije. Bagerom. Srećna je okolnost, da se dijete nije dosjetilo da potopi stan, kako bi izgledao kao bazen. Vjerovatno joj je silna mogućnost obrtanja stanja naopačke, zamaglila oči, uz prilog onih slijepljenih šiškica na jednom oku.

Na sav taj bezgranični nered, došla sam ja, sva u granicama. Loš policajac. Podložna svrabežima na nervnoj bazi, od svega što me je sačekalo, došlo mi je da se očešem o tepih kao džukac, pod napadom buva. Kako je starija polovina dueta, tinjala na tihoj vatri griže savjesti, riješila je da se prepusti čarima „opušteno, može sve!“. Taj jedan dan je proizveo hiljadu i jedno „meni je tata to dozvolio!“. Uslijedilo je intenzivno zasukanje rukava i rasprava kroz šaputanje i nevjericu. Ugrozili smo tišinu i spretnost mačaka tihim dogovorom i šištanjem. Šištala sam ja, kao ekspres lonac. Konvencija ljudskih prava mi nije dozvoljavala da ugrozim ljudsko biće, koje je odlučilo da sav moj roditeljski zanat, ispečen sa mojih neurona, usana, ruku i neprospavanim noćima, zgazi jednim popodnevom. Jer, kad tata dođe pravila ne postoje. Razvila sam tikove opuštenog razvedenog roditelja, sve se pitajući kako će “ovo” izgledati kasnije, kad dođu i malo krupniji brojevi godina, veće dijete, jasnija pravila. Jesam ja i za kreativni haos i izraz i nesputanu dječiju slobodu, ali ovakve anarhije, vala ne mogu. Lijepo kažeš, a ono ne sluša.