PIŠE: Tatjana Stevanović, Biti partner

Kada realnost braka ne ispuni naša očekivanja skloni smo da krivimo realnost. Kada je u pitanju brak očekujemo bajku. Stupamo u brak uvjereni da će on riješiti sve naše probleme, da će naš partner zadovoljiti sve naše potrebe i da ćemo živjeti srećno do kraja života. Ali statistika kaže da se trećina brakova završi razvodom.

Milan i Nataša su došli sa željom da poboljšaju brak. Imali su više zajedničkih žalbi na svoj odnos. Nedostatak komunikacije, osjećaj da se sve više udaljavaju i sve više nesuglasica oko načina vaspitanja njihovog petogodišnjeg djeteta. Na prvom sastanku su pričali i jedno i drugo o svojim primarnim porodicama i kako su zamišljali zajednički život. Imali su i jedno i drugo niz faktora pritiska iz prošlosti koje su unijeli u svoj zajednički život. Očigledno je bilo da je ovo trenutak kada njihov odnos postaje previše opterećen iskustvima iz prošlosti.

Natašini roditelji razveli su se kada je imala 13 godina. Od razvoda roditelja pamti mješavinu bola i olakšanja. Sam razvod nije bio kraj borbe, a ona je bila između roditelja u sukobu kao starija dijete, a i „porodični mirotvorac“ stalno u pokušaju da zadovolji oba roditelja. Njena želja da bude sve u redu nije bivala ispunjena i ona je to doživljavala kao lični neuspjeh koji je podrivao njeno samopoštovanje. Razvod roditelja razbio je njeno povjerenje u trajnost odnosa, pa je i sa prijateljima i u dužim vezama preuzimala ulogu „domara veze“ sa obavezom da zahvaljujući njoj odnos funkcioniše. Dodatni pritisak bio je sjećanje na finansijsku borbu majke, i svoje tada dato obećanje da će biti finansijski nezavisna kao odrasla osoba.

Nataša je odluku o stupanju u brak odlagala sve dok nije ostvarila uspješnu karijeru u poslu, a onda je donijela odluku da ima dijete. Od Milana očekuje da bude posvećen otac, potpuno uključen u odrastanje i njegu djeteta i da bude podržavajući za njene potrebe napretka u karijeri, što sada ima osjećaj da izostaje.

Milan je odrastao u porodici okružen ljubavlju i pažnjom majke. Otac mu je bio uspješan ljekar koji je rijetko bio kod kuće. Ipak Milan priča o lijepim uspomenama na djetnjstvo. Milanov otac umire iznenada dok je on na studijama. Od tada ima osjećaj strašne ljutnje i nepravde jer misli da je izgubio oca u trenutku kad su počeli da se zbližavaju. Sve to pojačava osjećaj nedostajanja.

Milan želi da se uključi u odgajanje i vaspitanje svog djeteta i želi da bude bolji muž ali ne zna kako. Jer on sada kako sam kaže “radi najbolje što umije”. Ima model i svog oca koji ne želi da napusti jer to osjeća kao još jedan gubitak. U međuvremenu je izgubio posao i ima poteškoća u pronalaženju novog posla.

I ovaj par kao i svaki u svoju vezu ili brak donosi veliki prtljag prošlosti. Nekada dobar, nekada ne. U današnjem trenutku je taj prtljag sve više opterećujući zbog veoma dugog perioda krize i promjena u društvu. Zavjet “dok nas smrt ne rastavi” je uvjerljiv, ali danas sve teže održiv. Koliko je stvarno teško raditi na stvaranju bliskogi i intimnog odnosa kada svjesno ili nesvjesno mladi ljudi imaju sve veću sumnju u trajnost odnosa? Koliko je teško održati funkcionalan odnos kada u trenutku sve većeg siromaštva i borbe za opstanak na poslu mladi ljudi moraju da rade mnogo više od predviđenog vremena, a često i više poslova da bi mogli da izdržavaju porodicu? Strahova je previše.

Još jedan uslov opstanka koji se poslednjih godina sve više nameće je preispitivanje tradicionalnih uloga polova u bračnoj zajednici. Žene se sve više bore sa praktičnim i emocionalnim konfliktima između karijere i porodičnih obaveza. Sve manje se osjećaju dobro u “svojoj koži”. Muškarcima sve teže pada imperativ uspješnosti u poslu jer hoće da budu i posvećeni očevi, a i emotivni partneri. Teško je usaglasiti sve to. Oba partnera pate. Jer su u braku kakav nisu zamišljali i koji je daleko od modela “srećnog braka” koji im se nudi kroz medije.

Da li previše očekujemo od braka?

Gdje nastaje problem?

Koliko smo spremni da prihvatimo odgovornost za odnos i ne krivimo partnera za sve što nam se u braku ne dopada?

Kada dođe taj trenutak kada pomislimo, da imamo boljeg partnera da bismo i mi bili bolje osobe?            

Kad dođe trenutak odustajanja od braka i razvod postane jedino moguće rješenje?

Koliko idealizacija na početku i nerealna očekivanja od kojih ne odustajemo doprinose da razvod bude jedini izlaz?

Da li postoji mogućnost da se revidira „šta smo mislili da je brak“ sa početka priče u „šta brak stvarno jeste“ i da krenemo u potpuno novi odnos?

Propust koji napravimo gotovo svi na početku veze je da se zaista upoznamo. I jedni druge, a i sebe u vezi u kojoj smo se našli. Potrebno je vrijeme, strpljenje i želja da formiramo odnos u koji ćemo unijeti složena iskustva svog dotadašnjeg načina života i modela koje smo dobijali, a ne spolja nametnuta očekivanja. To je naporan rad. Scenario za uspješan brak ne postoji. Svaki par i njhov odnos je specifičan.

Među prvim iznevjerenim očekivanjima braka je da naš partner može da zadovolji sve naše potrebe da nas bezusovno voli i podržava u svemu. Ono što nije dobro je da kad se to ne desi uvijek smo spremni da okrivimo partnera pre nego da sagledamo svoju odgovornost za to kako se osjećamo. Tada je česta pomisao da bismo i mi bili mnogo bolji kada bi bili sa boljim partnerom, potpuno zaboravljajući da smo baš ovog nekada izabrali kao odgovarajućeg.

Kriza u kojoj se našao ovaj par je sve češća. I ona nastaje ili u trenutku dok se dešavaju veliki problem ili onda kada par uspije da ih prevaziđe, ali onda shvati da su boreći se na drugim frontovima izgubili međusobnu bliskost. Postoji li način da se veza obnovi i sačuva? Da. Ali u zavisnosti od toga koliko su već odnosi narušeni zavisi kako će teći oporavak.

Početak obnove veze počinje sa preispitivanjem očekivanja i gde su ona iznevjerena. Ono što se podrazumijeva da mora da postoji da bi opravak uspio je povjerenje i iskrenost. Propuštena prilika na početku da se temeljno upoznaju i usklade može da se nadoknadi ako postoji želja oba partnera da ostanu životni par.