PIŠE: TashOnLash

Nema tog razvoda koji nije počeo brakom. Brakom, koji se u jednom trenutku, iz mnoštva razloga, u koje sada nećemo ulaziti, pretvorio u mrak. Ukoliko se sada, u ovom trenutku, nalazite u lošem braku i želite da pokušate da popravite odnos, uradite to odmah. Vrijeme prolazi i možda će za par dana ili mjeseci biti kasno. Ne čekajte da druga strana napravi prvi korak. Uvijek mora da se krene od sebe, prihvatanjem odgovornosti za svoje greške. Važno je da sebi donesete mir. Ako ne uspije, znate da ste pokušali i dali sve od sebe.

Da li ostati u lošem braku zbog djece? Odgovor je ne.

Mnogi roditelji sami sebi nanose veliku nepravdu time što pristanu da ostanu u lošem braku zbog djece. Voljela bih da mogu da nađem jednu pozitivnu tačku u tom scenariju, gde djeca svakodnevno posmatraju svađe, osjećaju netrepeljivost, gledaju ljuta lica i svedoče ravnodušnosti i cimerskom odnosu roditelja. Nema je. Tu pozitivnih stavki nema. U takvom okruženju ne odrastaju srećna djeca. To je činjenica, koja se, sigurno, ne dopada svima. Jer malo ko je spreman da prihvati odgovornost da mu dijete odrasta u nesrećnom okruženju.

Obično biva da bračni nesklad ide u dvije krajnosti. U jednoj će situacija u domaćinstvu postati izrazito napeta i hladna. Vaša djeca će posmatrati krhki odnos i slušati rasprave, koje će se kao tombola vrtjeti u krug. Kako se međusobno poštovanje, kroz sve češće rasprave gubi, neprijatni, ljutiti tonovi vodiće glavnu riječ i odbijajaće se o zidove. Vaša djeca ne posmatraju ljubav između dva ljudska bića, između oca i majke, ne posmatraju zagrljaje, ne slušaju tepanje, ne osjećaju razumijevanje, ne vide toplinu. Naposljetku, djeca će misliti da je takav odnos normalan, jer ne vide drugačije.

U drugoj krajnosti, roditelji neće željeti da se raspravljaju pred djecom, sve će čuvati za sebe. Od prevelike želje da zaštite djecu, ništa neće govoriti. Slika stvari će odavati utisak sređenog života, a onda će nešto pući i roditelji, odjednom neće više biti zajedno, a djeca će ostati sasvim zbunjena. Možete li da zamislite kakve se priče tada stvaraju u njihovim glavama? Da li ćutanjem činimo uslugu našoj djeci? Učimo ih da gutaju osjećanja. Jer, tako treba da ne bi opteretili druge. A razgovor je jedini način da se osjećanja izglade, da im se daju krila, da se otpuste i na kraju poprave.

Uvijek treba birati sreću, prije nego ostanak u lošem braku. I to svoju sreću! To nije sebičnost i zanemarivanje djetetovog najboljeg interesa, zapamtite to, ovdje se radi o samosvijesti. O vašem znanju da se nikada nećete potpuno opustiti i uživati u sitnim koracima, osmjesima, zagrljajima i zvonkom dječjem smehu, ako niste vi sami u sebi srećni i zadovoljni. Šta bi bilo da vas sjutra više nema? Da li biste se osvrnuli za sobom srećni, jer ste ostali u lošem braku, čineći uslugu djeci da rastu uz oba roditelja? Da li biste se potapšali po ramenu ili se jedili što niste iskoristili svoje vrijeme za uživanje i ljubav?

Ja sam inicijator razvoda, kako da objasnim djeci?

Obećavam da je veoma prosto. Razgovorom. Objasnite razloge zašto. Ispričajte šta vas je navelo na takav korak. Objasnite kako ste se osjećali. Imenujte osjećanja – recite, osjećao/la sam bijes, tugu, nezadovoljstvo. Ne krijte osjećanja, jer na kraju, želite da vaše dijete uvijek bude iskreno sa vama i u mogućnosti, da bez stega, izrazi svoja osjećanja.

U kom uzrastu je dijete spremno za razgovor o razvodu?

Dijete nikada nije suviše malo da bismo s njim razgovarali o životu i životnim izazovima, jer onog trenutka kada vi budete smatrali da je dijete spremno, ono će imati postavljene temelje od uticaja sa strane. Zar ne bi bilo mnogo bolje da vi budete ti koji postavljaju temelj? Kada razgovarate, ne dozvoljavate da se dijete povuče u sebe. Podstičite razgovor, makar ga i svako malo pitali: “Kako si?”. I budite uporni, takav pristup će uroditi plodom. Ali, idemo, dan za danom.

Kako izbjeći najgori scenario – stavljanje djeteta u drugi plan?

Biranje strana, biranje mamine ili tatine strane, je najgori mogući scenario koji može da se servira čitavoj porodici, a pogotovo djetetu. Ovo je direktno zanemarivanje djetetovog najboljeg interesa. Ukoliko ne postoje objektivni i konkretni strahovi da bi otac/majka mogli da nanesu štetu djetetu, zabrana viđanja jednog od roditelja isključivo iz ponosa, ega, odnosno vaše subjektivne procjene, šteti djetetu više nego što možete da zamislite. Šta takvo vaše ponašanje govori? Govori da sebičnost, frustriranost, povrijeđenost vode glavnu riječ. Takvo ponašanje uči djecu da poštovanje ne postoji. Uvijek imajte na umu, prije nego što niže strasti prevagnu, da vaš bivši partner nije bivši partner vaše djece. To je njihova majka ili njihov otac.

Zamislite sebe u koži vašeg djeteta. Priča tada dobija malo drugačiji izgled, zar ne?

Govoreći loše o majci ili ocu pred djetetom, pokazujete ko ste zapravo vi. Pokazujete da ne poštujete drugu osobu, koja je ideal vašoj djeci, koja je vašoj djecu očinska ili majčinska figura.  Zato, okrenite se sebi. Naučite se samokontroli, naučite da vrijeđanjem, nepoštovanjem i sebičnošću ne postižete ništa. To sve ostaje u vama. Izjedaće vas. Zato se uzmite kao malo vode na dlanu. Djeca će odrasti, a vrlo je moguće, da će vam se kao bumerang vratiti sve to, a vi ćete stajati u čudu i pitati se otkud, zašto, kako se to dogodilo, gde smo pogriješili. Dogodili ste se vi sami sebi, zajedno sa izborom kako ćete se nositi sa izazovnom situacijom. Budite primjer. Jeste teško, samokontrola je na kraju krajeva, umjetnost koja se uči životom. Polako, posmatrajte to kao da ponovo prohodavate. Jedini cilj vam je samostalno hodanje, da ne zavisite od drugih ruku koje će vas voditi.