PIŠE: Silvija Salinas, iz knjige Voljeti se širom otvorenih očiju
Kad se par rastavlja, majke i očevi, svako za sebe, počinju da grade vezu sa svojim djetetom u kojoj nekadašnji odnos u troje postaje odnos udvoje: dijete sa ocem i dijete sa majkom. Ovakve veze poprimaju određene osobine i navike. Djeca se vrlo brzo navikavaju na novi odnos udvoje, tako da je duo već uspostavljen prije nego se pojavi novi bračni partner.
Tada nastaje obrnuta situacija od prvobitne porodice u kojoj je odnos između roditelja prethodio dolasku djeteta. U drugim brakovima novi partner je onaj treći koji se naknadno pojavljuje jer je odnos sa djetetom već uspostavljen i to stvara posebne poteškoće koje treba poznavati da bismo znali kako da ih riješimo, pogotovo u spojenim porodicama gdje oboje supružnika dovode djecu iz prethodnog braka.
Bilo bi dobro da budemo iskreni od samog početka: novopristigli roditelji neće imati isti odnos prema svojoj rođenoj deci i prema djeci svog partnera, i naravno, ljubav koju djeca osećaju prema svojim biološkim roditeljima razlikuje se od naklonosti koju mogu gajiti prema supruzi svog oca ili suprugu svoje majke.
Prihvatanje ove istine može biti bolno, jer se novi roditelji, kao i nova djeca osjećaju odbačeno. Dobar dio poteškoća proizilazi iz fantazije novoformiranih parova da će ponovo imati porodicu kakvu su rasturili. Konflikti nastaju kada počnu da uviđaju razlike između stvarnosti i takvih očekivanja. Kao što uvijek biva, u mjeri u kojoj prihvatamo stvarnost onakvom kakva ona jeste, moći ćemo da osiguramo razvoj djece pojedinačnih partnera i zajedničke djece. Drugim riječima, ako u porodičnom životu očuh ili pomajka mogu da zauzmu mjesto mame iili tate iz praktičnih razloga važnih za funkcionisanje porodice, ne mora da znači da oni to i jesu.
Vrlo često djeca ili čak roditelji, odbijajau da ukažu povjerenje novopridošlom ocu ili majci i to u osnovi stvara probleme. Zato tvrdimo da je jako važno i neophodno temeljno razgovarati o tim pitanjima sa partnerom, jer se ovi strukturalni problemi pojavljuju zamaskirani u porodične probleme čiji akteri često ne znaju ni zašto se svađaju.
U osnovi problematike stoji mjesto koje svako zauzima i moć kojom raspolaže u porodici. Treba da se potrudimo da od samog početka jasno definišemo mjesto svakog člana porodice i vrstu odnosa za koji se odluče, kako bi to kasnije svima bilo jasno i kako bismo izbjegli zbrku i nesporazume.
Sjetimo se da ponovo vjenčanje znači kraj razdoblja usamljenosti za odrasle, i samim tim to je razlog za slavlje, dok za djecu to označava početak još jedne teške etape koja se nadovezuje na doživljeni gubitak zbog razvoda roditelja ili smrti jednog od njih.
Kod mnoge djece nastaje ogroman problem odanosti: “Ako zavolim novog muža moje mame, time ću iznevjeriti mog oca.“
Sve ovo se može riješiti ako se razgovara o tome. Problem je kad se ne razgovara i sukobi ostaju kao nedovršeni djelovi koji ometaju zajednički život.
Spojena porodica stvara teško rješive probleme, ali očekivanje da će se takva situacija pojaviti olakšava nam da živimo sa njima. „Neke razlike su nepomirljive i treba ih prihvatiti kao takve. Čovjek može da voli i poštuje svog partnera i da nauči da prihvati stvarnost u kojoj se ne mogu baš svi problemi riješiti. Holivudski filmovi i većina pokreta za lični razvoj prodaju nam priču da svi međuljudski problemi imaju rješenje.“
Istina je: ima problema koji se ne rješavaju. Pogotovo ako rješavanje zahtijeva da se dogodi nešto nemoguće. Rješenje je u tome da naučimo da živimo sa tim razlikama i da se povežemo u zajedničkim tačkama; da uživamo u oblastima koje možemo da dijelimo i da prihvatimo da postoje gubici koje nećemo nadoknaditi sa novim partnerom, da naša djeca imaju potrebe koje ne možemo da zadovoljimo time što ćemo naći novog partnera.
Mudrost jednog para sastoji se u tome da uživaju u onome što imaju, a ne da se svađaju i bore za nešto što ne može da se dogodi.
Izvor: Biti partner
