PIŠE: Jenn Schlich, Scarymommy 

Čekali smo i čekali sigurni da će uskoro progovoriti. Dani su prešli u sedmice, sedmice u mjesece, a djeca oko nas su počela da brbljaju dok naše nije. Djeca oko nas su počela da imitiraju, ali naše nije. Djeca oko nas su počela da pokazuju slova i imenuju predmete, ali naše nije. Počeli smo da se brinemo ali ne previše. Mislili smo da će početi da priča kada bude spreman. Onda je počeo da udara glavom o bilo šta. Počeo je da udara. Da grize. Počeo je da bijesni i da viče ali još bez riječi. Naša mala briga je prerasla u zabrinutost. Zatim smo ostali da čekamo da birokratija obradi našu dokumentaciju i stavi nas na listu čekanja od 18 mjeseci.

Kada je naš sin napunio dvije godine govorio je samo nekoliko riječi. Nije umio da ih koristi u različitim situacijama – umio je da kaže “gore” dok vozi autić po rampi, ali nije umio da kaže “gore” kako bi me pitao da ga podignem, a način njegove interakcije je dobijao strašnu, agresivnu oštrinu. Ljudi ne pričaju mnogo o dječjoj apraksiji govora ili poremećaju obrade govora, zato što ne znaju mnogo o njima.

Imali smo sreću da slušamo o tome i ranije od logopeda, ali smo vjerovali da je mala vjerovatnoća da će se to desiti našem djetetu. Sa navršenih godinu pomislila sam “On će samo kasno progovoriti.” Ali jedna godina se pretvorila u dvije i odjednom smo imali živahnog i inteligentnog dječačića koji je bio sve nezadovoljniji. Udaranje glavom, ujedanje, vrištanje, plakanje, guranje, lomljenje igračaka i suze, suze i sve više suza. Onda je napunio tri godine, a mi smo se još borili da razumijemo jedni druge.

Ako je tada postojala jedna stvar koja je mogla da pomogne, bilo je to da će ga drugi ljudi vidjeti i razumjeti. Bila bih smirenija da sam znala da će drugi ljudi imati empatiju prema njemu umjesto da ga osuđuju. Provela sam mnogo vremena pokušavajući da objasnim svoje ponašanje, da objasnim njegovo. Ovo je ono što sam zaista mislila da kažem i pravo značenje mojih riječi:

Sjedim u sobi i gledam ga kako se igra srećno sa kamionom i dok su ostale mame bezbrižne, prijatno ćaskaju nadzirući djecu krajičkom oka ja sam napeta. Iako sam se uključila u razgovor stalno sam spremna za skok, zato što se srećna igra završi tako što moj sin baci kamen na malog dječaka našeg prijatelja ili ga ugrize za prste ili mu razbije lice igračkom traktorom dok trepneš. Znam da će se to desiti, samo je pitanje vremena.

I osećam se užasno zbog malog dječaka koji je povređen i zbunjen, osjećam se užasno zbog našeg sina, i uopšte se osjećam užasno. Pitam se šta ljudi misle o njemu. Da li misle da je jednostavno zao? Da li znaju da on ima problem u razvoju govora i ako znaju, da li oni zaista razumiju njegovu borbu? Da li žele da prestanemo da dolazimo i da izlažemo njihovu srećnu djecu nepredvidivim izlivima nasilja? Da li se kada vide modrice, zelene masnice i čvoruge na njegovom čelu potajno pitaju šta se dešava iza fasade našeg doma?

U trenutku kada neko uđe u njegov prostor ili zgrabi njegovu igračku sa kojom se igrao on počne da traži odgovor: traži riječi, radnju, bilo šta što će prenijeti šta on želi ili šta mu treba. U tom trenutku ne postoje riječi. Ili ne može da ih pronađe, ili ne može da ih izgovori, tako da se okreće onome što ima efekta: udara, grize i gađa.

Ima dana kada se plašim da ga vodim da se igra. Ima dana kada pomislim da ga ne bih nikada ponovo povela. Ali to je dobro za njega i važno je da nastavljamo dalje.

Kada ga pokupim iz vrtića, a on ne prestaje da brblja, uzbuđena sam i srećna što ga čujem da priča i što znam šta misli. Kada završimo sa terapijom, poslije dobre seanse,  ja sam na sedmom nebu. Ja živim blaženo naredna dva dana dok se ne nađem licem u lice sa djetetom njegovih godina koje priča priče i govori potpune rečenice i onda se survam natrag na planetu Zemlju.

Nisam ovo predvidjela. Nikada nisam pomislila na ovo. Kada pogledate i vidite roze pozitivnu liniju na stapiću testa za trudnoću, počnete tiho da se pripremate za svaku mogućnost. Mi se svi nadamo da će sve proći lako. Nadamo se savršenoj, tipičnoj trudnoći i savršenim, tipičnim bebama koje odrastaju u tipičnu, savršenu djecu. Očekujemo zdravlje i normalan razvoj. Ne brinemo se o kašnjenju u razvoju govora, zato što se, iskreno, mnogo gore stvari mogu desiti, mnoge druge, teže situacije sa kojima moramo izaći na kraj, ali za nas ovo je bila najteža okolnost.

Boriti se protiv problema u govoru je vjerovatno jedan od najtežih izazova sa kojim sam se nosila u životu. Gledati tu majušnu osobu kako na svojim plećima nosi ogroman teret je srceparajuće. Zamislite kako se usamljen mora osjećati dok stoji među ljudima, a nema mogućnost da razgovara sa njima.

Polako ali sigurno govor mu se poboljšavao, ali njegovo razumijevanje se razvijalo znatno brže. Eventualno vremenom je mogao da kaže više, ali je bio i više frustriran nego što je bio godinu dana ranije. Prvi put kada smo pregledali njegovu prvobitnu procjenu bili smo presrećni kada smo vidjeli da je ispunio sve svoje ciljeve. Kakav uspjeh! Ali onda je dobio nove ciljeve isto toliko udaljene od ispunjenja kao što su prvi bili. On je i dalje bio miljama daleko od druge djece njegovih godina – od djece koja su bila sposobna da kažu šta ih boli i zašto ih boli ili da podijele svoju radost. Sada ima skoro 4 godine i govori umjesto da udara glavom i priča nam predivne priče o tome kako je proveo dan. Mjeseci udaranja glavom i vrištanja su odavno prošli ali ne mogu da ih zaboravim.

Kada je udarao, vrištao, ili ujedao, kada je bacao svoje igračke na mene ili kada je lupao glavom o pod, pokušavala sam da se stavim u njegov položaj. Bilo je teško. Nebitno koliko sam bila frustrirana znala sam da je njegova frustracija sto puta veća. Bez obzira koliko je sve to bilo teško za nas mora biti da je beskrajno teže za njega. Nismo mogli da ga razumijemo. Nije mogao da nam kaže o čemu razmišlja. Kada bi otkrio nešto novo i nevjerovatno o svijetu nije mogao to da podijeli sa nama. Ponekad sam se osjećala kao da sam propuštala najljepše što nosi podizanje malog djeteta, jer to dijete nije komuniciralo sa mnom.

Naš logoped se često šali da ću jednog dana doći kod nje da je molim da ga natjera da prestane da priča. To je šala koja ima za cilj da nas utješi i ohrabri, ali kada to kaže ja u sebi znam da nikada neće doći dan kada ću reći da djecu treba vidjeti, a ne čuti. Neće doći dan kada ću poželeti da moja djeca prosto ućute. Nikada više neću potcijeniti važnost komunikacije; razgovarati međusobno, dijeliti priče, povezati se sa drugom osobom. Najbitnija ljudska sposobnost je komunikacija jer bez nje smo tako usamljeni.

Prevela: Dragana Stanković