PIŠE: Tamara Kostić, NTC sistem učenja
Dragi roditelji i nastavnici, vjerovatno ste imali prilike da na poslu iskusite specifičnu neprijatnost pred sastanak sa nadređenima ili kolegama, ili recimo, tokom javnog iznošenjenja kritike na vaš račun. Znojenje, povećanje srčanog ritma ili bolni “čvor u stomaku” možda vam takođe nisu strani. Kada su djeca u pitanju, reklo bi se da ona imaju tu sreću i bezbrižnost da ne spoznaju kakvi su to osjećaji i stanja.
Ipak, hajde da razmislimo. Neki od vas su bili poraženi pred izjavom svog djeteta da školsko učenje doživljava kao muku i kaznu. Neki su se iznenadili pojavom tjelesnih tegoba kod djece u danima odgovaranja, kontrolnih, polugodišnjih testova. Neki od vas nemaju uvid u to kako dijete svakodnevno proživljava brojne izazove sistema, zahtjeve za učenje, rangiranje i vrjednovanje. Znate li koji je najjači faktor koji negativno djeluje na postignuće vaše djece? Pitate li se zbog čega vaše djevojčice i dječaci imaju glavobolju ili mučninu pred test iako ste se danima spremali zajedno za to? I na kraju, šta je ono što zajedničkim snagama treba da pobijedite?
PISA testiranje, pored toga što mjeri matematičku, čitalačku i naučnu pismenost, bavi se mnoštvom potencijalno važnih kontekstualnih faktora koji su usko vezani za uspješnost na testovima. Jedan od njih je anksioznost. Ako za primjer uzmemo rezultate na matematičkoj pismenosti, podaci govore o tome da naša djeca imaju viši prosječni nivo anksioznosti od većine zemalja obuhvaćenih testiranjem. Drugim riječima, u samo 8 zemalja (od 41 zemlje testirane 2009.godine) djeca imaju viši nivo anksioznosti u odnosu na naše učenike/ce. Kada se nađu u ovom stanju, vaša djeca imaju osjećanje bespomoćnosti i zabrinutosti, ali i straha, nerijetko povezanim sa panikom. Te njihove reakcije su vapaj za promjenom pristupa u ocjenjivanju, promjenom sadržaja onoga što se uči i poziv u pomoć u trajnom sticanju pozitivne slike o sebi i čvrste vjere u sopstveno znanje. Dragi naši roditelji i nastavnici, pričajte svaki dan sa svojom djecom i pomozite im da izgrade najbolju moguću sliku sebe i motivisano vjeruju u svoja postignuća. Saznajte šta ih to muči i da li su nesigurni. Budite im oslonac. Dajte im šansu da se pokažu u najboljem svjetlu.
Njihov uvid u sopstvene snage biće još bolji ukoliko im pomognete da svoja znanja osvajaju kroz igru bez ikakvog pritiska. Dopuštanjem da griješe, eksperimentišu i pokušavaju iznova i iznova, djeca postaju sigurnija u svoje rezultate, ali ne samo to. Djeca svoje rezultate tada sa ponosom i radošću predstavljaju drugima. Svaka metoda koja podrazumijeva kreativni pristup i igru omogućava upravo to. Zato je veoma važno da u radu sa djecom nijednog momenta ne izgubite iz vida da će se pozitivne emocije pri učenju najčeće javiti kroz aktivnosti koje djeca doživljavaju kao igru ili zabavu.
O obrazovanju su pozvane da govore institucije, centri i zavodi, stručni timovi, mediji, roditelji i nastavnici, svi. I treba da se osjećaju pozvanim. Jedino što još uvijek uporno izostaje jeste viđenje onih aktera zbog kojih obrazovanje postoji. Viđenje naše djece. Poslušajmo šta nam kažu. Budimo osjetljivi na njihove probleme, a time budimo bar korak bliži otkrivanju dječijeg svijeta i šire slike obrazovanja danas.
