PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog

Početkom proljeća sprovela sam jednu kratku anketu gdje sam pitala roditelje da mi pričaju o svojim lijepim i ne tako lijepim stranama svog roditeljstva. Na moje prijatno iznenađenje odazvalo se njih 90 sa željom da izrazi svoje mišljenje. Uglavnom su to bili roditelji koji su imali jedno ili dvoje djece,  starosti od godinu dana do 12 godina. Takođe, to su bili oni roditelji koji vrlo aktivno prate roditeljske teme na internetu i drugim medijima.

Iako znamo da roditeljska uloga može biti vrlo prijatna, puna predivnih i savršenih trenutaka, postoje situacije koje su teške, a za nekog i veoma teško podnošljive. Na moju molbu roditeljima da kažu koje su to tri stvari koje za njih predstavljaju izazov ili problem a sa čim su se već susretali, svaki peti roditelj je izjavio da je to nesaradljivost djeteta prilikom postavljanja granica. Neki bi rekli da to zapravo nije ništa novo. I ja se slažem da nije, i da se svi mi suočavamo sa situacijom da želimo da „iskočimo iz svoje kože“ kada naše dijete neće da nas posluša. Međutim, ovo je bio još jedan povod za mene da započnem temu o tome kako svako od nas reaguje drugačije na tu nesaradljivost djeteta. Neko će popustiti, a neko će se optužiti dijete za manipulaciju i bezobrazluk, i kazniti dijete. Naravno da nijedna, ni druga opcija nije zdrava niti za dijete, niti za roditelja. Mnogi će se pitati: a šta treba uraditi, pa da to bude zdravo?

Ako uzmemo u obzir da je, po rezultatima ankete, sledeći izazov na koji roditelji nailaze nedostatak samokontrole, tj. nemogućnost da iskontrolišu svoj bijes ili očaj u trenutku kada je dijete „neposlušno“, onda odgovor na pitanje iz prethodnog pasusa leži ovdje.

• Kada roditelj pomisli da je dijete bezobrazno i da namjerno radi to što radi, potpuno je logično da će se jako razljutiti i željeće dijete da kazni za njegova nedjela.
• Ukoliko roditelj pomisli da njegovo dijete ne smije da pati, niti da osjeti bilo kakvu frustraciju koju bi mu nanio roditelj, kao i da nijedna kazna nije dobra za dijete, onda je logično da će taj roditelj da osjeti bespomoćnost u situacijama kada treba da postavi granice.

Karakteristika oba roditelja je da zbog načina sagledavanja situacije, nisu u mogućnosti da iskontrolišu svoje emocije i da ih jaka ljutnja i/ili očaj progutaju. Rezultat toga je izbor ne tako korisnih metoda vaspitanja: ili kažnjavanje sa prizvukom osuđivanja djeta, ili puštanje da se situacija riješi sama od sebe.

U oba slučaja roditelj ne razmišlja racionalno i zato je i izbor postupaka u izazovnim trenucima sa djetetom loš.  Kako bi se fokusirali na samo ponašanje djeteta i kako bi odreagovali konstruktivno i na pravi način, potrebno je naučiti tehnike samokontrole i kontrole sopstvenih emocija. Ove tehnike pomažu da se situacija nesaradljivosti djeteta sagledaju iz drugog, objektivnijeg ugla i omogući će nam da izaberemo racionalni način reagovanja u datom momentu.

Gde mogu da kupim tehnike samokontrole?

Savremeno društvo očekuje brze rezultate i voljelo bi da ono što želi dobije brzo. Na žalost samokontrola se uči i potrebno je vrijeme da se nauči i implementira u svakodnevni život. Osobe koje mogu da pomognu u sticanju ovih vještina su psiholozi i psihoterapeuti. Oni su zapravo učitelji mnogih životnih vještina koje su potrebne da se određene izazovne životne situacije razriješe, pa tako podučavaju svoje klijente i vještinama samokontrole.

Na kraju se može reći da ukoliko želite da period roditeljstva prođe sa manje stresa i „teških“ emocija, i ukoliko želite da birate adekvatan pristup djetetu kako bi ga naučio važnim životnim vještinama i lekcijama, potrebno je da prije svega radite na sebi.

Izvor: Koučing za roditelje