Mnogim roditeljima je važno da rade na razvoju samopouzdanja kod djeteta od samog početka njegovog života. Ukoliko ga oni lično nemaju, tim prije će se dodatno truditi da pomognu svojoj djeci da budu uspješniji u tome u odnosu na njih. Jedan dio roditelja se trudi da svoju djecu nauči da bude dopadljiv drugima, što je potpuno u redu.

Međutim, ukoliko je dijete (na primjer) po procjeni roditelja, previše aktivno i konstantno mu pexels-photose neverbalno i verbalno šalju poruke da je nepodnošljivo (zbog tog svog nivoa aktivnosti), ono to doživljava kao da je odbačeno od strane roditelja i da nije dovoljno dobar. Nerijetko ta djeca dobijaju etikete kao što su „bezobraznik“ ili „neposlušan“.  S obzirom da je nivo aktivnosti dio temperamenta, teško ga je promijeniti tokom života. Kada se na dijete vrši pritisak da sjedi mirno na stolici određeno (za njega predugačko) vrijeme (a ono ne može to zbog svog temperamenta), i  pri tome roditelj, vaspitač ili učiteljica pokazuju nervozu i šalju neverbalne poruke odbacivanja, dijete dobija negativnu povratnu informaciju o sebi kao ličnost – „nisi dobar i nećemo te prihvatiti takvog“. S druge strane, ako dijete, u određenim situacijama, pokaže „smirenost“ onda mu se šalju poruke kako je ono dobro dijete koje je prihvaćeno od strane drugih kada se ponaša onako kako se očekuje.

Ove dvije situacije opisuju tzv. uslovno samopouzdanje kod djeteta, gde ako dijete nešto uradi poželjno onda mu se šalje povratna informacija da je divno dijete, pa čak i bolje u odnosu na drugu djecu (ideja superiornosti). Međutim, ukoliko dijete uradi nešto što nije prihvatljivo, onda je ono loše dijete ili najgore u odnosu na svu djecu. Tako da ovo uslovno samopouzdanje zavisi od toga šta drugi misle, a ne šta mi mislimo o sebi. Ukoliko se ovakav način razmišljanja usadi u djetetovu glavu, kasnije, kada ono postane odrasli, može dovesti do niza emocionalnih nestabilnosti i problema, a u najmanju ruku do problema u socijalnim relacijama.

Učenje djeteta samo-prihvatanju je ključ uspješnog vaspitanja

Ukoliko roditelj želi da kod svog djeteta razvije samopoštovanje i zdravu ljubav prema sebi (ne narcisoidnu), onda se ne treba fokusirati na razvoj samopouzdanja, već na razvoj tzv. samo-prihvatanja.  Samo-prihvatanje je prihvatanje i poštovanje sebe kao ličnost, bez obzira na to da li se ostvaruje dobar učinak (i time dobija odobrenje od strane drugih), ili se ne ostvaruje poželjan učinak u nekim segmentima života (i time se ne dobija odobrenje od strane drugih). Takođe, samo-prihvatanje se izražava onda kada se ocjenjuje kvalitet sopsvenih misli, osjećanja i  djela, ali bez pozitivnog ili negativnog globalnog procjenjivanja sebe kao ličnost.

Na primjer: dijete ne ostvari poželjan rezultat na testu iz matematike (ili nekog drugog predmeta koji mu je važan).

• Reakcija djeteta 1: Ukoliko nema razvijeno samo-prihvatanje, onda u svojoj glavi može imati uvjerenje da je najlošiji i najnesposobniji đak u školi zato što nije dobio peticu (negativno globalno vrjednovanje sebe kao ličnost).
• Reakcija djeteta 2: Ukoliko ima razvijeno samo-prihvatanje, onda će sam sebi reći da to što je uradio test loše jeste nepovoljno po njega, ali to ne znači da je najlošiji i najnesposobniji đak u školi. To samo znači da se nije dobro spremio za test i da eventualno treba da promijeni način učenja tog predmeta.

Koje životne ideje dijete treba da usvoji od roditelja (ili drugih značajnih osoba)  kako bi razvilo samo-prihvatanje?

– Svaka osoba je veoma kompleksna i ima mnogo i pozitivnih, i negativnih osobina;
– Ja sam osoba, i zato sam kompleksan sa mnogo pozitivnih i negativnih osobina;
– Zbog toga, nijedna osoba (pa ni ja) ne mogu biti u potpunosti dobre ili u potpunosti loše;
– Ukoliko se fokusiram samo na svoje negativne karakteristike, onda se osjećam loše u vezi sa sobom (na primjer: osuđujem sebe);
– Isto tako, kada se fokusiram na negativne karakteristike drugih osoba, osjećam se loše u vezi sa njima (na primjer: mnogo se ljutim na njih);
– Iako načinim jednu ili više loših postupaka, to me ne čini lošom osoboma, zato što imam i dobre karakteristike i kvalitete kao osoba;
– Isto tako, ukoliko neko drugi načini jednu ili više loših postupaka (prema meni ili prema drugima), to ga ne čini lošom osobom, zato što ima i druge dobre karakteristike i kvalitete kao osobe;
– Iako uradim nešto loše, ja i dalje zadržavam svoje dobre osobine;
– Iako drugi urade nešto loše, oni i dalje zadržavaju svoje dobre osobine.

Izvor: Koučing za roditelje