PIŠE: mama Marija
Kad postanemo roditelji sve drugačije doživljavamo, to sam čula mnogo puta. Istina. Sa roditeljstvom se mijenja pogled na svijet, stvari, ljude, događaje. Javljaju se neka drugačija očekivanja. Ono što je bilo od presudne važnosti za mene nekada, više nije ni malo bitno. S druge strane, stvari o kojima nijesam ni razmišljala sada su se postavile na mjesto prioriteta.
Ne samo da se mijenja svakodnevica, rutina, važnost i redosljed u obavljanju poslova i obaveza, već se najkrupnije promjene dešavaju na emotivnom i psihološkom planu. Ono »ja« koje je većini nas dominantno u periodu prije roditeljstva, mijenja se u »ona«/«on«/«oni« (mislim na djecu), tek poslije tog dolazi »mi«, a ono »ja« biva potisnuto na kraju niza. Ne zato što je tako nametnuto, ne zato što sebe postavljamo u poziciju žrtve, već nekako samo po sebi dođe. Zna se ko ima prioritet – dijete, naravno.
U tom cikličnom smjenjivanju potreba i zadovoljenja istih, dijete je usmjereno na nas, mi na dijete i često zaboravimo na svoje osjećaje. A, oni nijesu nestali, samo su se povukli, jer im ne dajemo prostora da isplivaju. Ako bih se, pored male djece, a posebno bebe, bavila previše svojim osjećanjima, plašim se da bih propustila nešto i previdjela neku djetetovu potrebu. Da li sam u krivu? Jesam, vjerovatno.
Ipak, teško je promijeniti takav način razmišljanja. A, kako nijesmo roboti, nakupljene emocije više nemaju gdje da se slažu, pa počnu same da isplivavaju. I to, često, kad najmanje očekujemo. U kratkom vremenskom intervalu proživimo sva potisnuta raspoloženja. Nervoza, potištenost, sreća, razdraganost, nesigurnost. Tada se i sama osjetim poput djeteta. Potrebno mi je razumijevanje i podrška, samo dok ne uspostavim ponovno ravnotežu i ne uspravim se kao da ništa nije bilo. Nekada sam se čudila tim naletima emocija, iako sam znala da su prirodni, trudila se da i njih nekako potisnem. Nije uspijevalo. Ostalo mi je samo da ih prihvatim.
I mi, roditelji, imamo pravo da se ražalostimo. Nijesmo time manje snažni i manje dobri kao uzor. Naprotiv, pokazujemo da smo osjećajna bića, koja nekada mogu biti tužna, ali da to nije razlog da se poklekne i preda. Učimo djecu, kroz vlastiti primjer, da je empatija čovjekova dobra sposobnost. Imamo pravo da budemo i razdragani.
Zašto bismo se plašili da pokažemo da nas je nešto jako obradovalo. To što smo odrasli ne mora da znači da je iskazivanje radosti zabranjeno. Upravo suprotno. Kako da od djece očekujemo da slobodno pokažu svoju radost zbog nekog događaja, da nam time razgale dušu kako samo oni umiju, ako smo im mi prikazali model da je to nešto što treba držati u sebi. Imamo pravo i na nesigurnost.
Niko nije savršen, uviđajući svoje greške, ne stideći se pomoći i podrške drugih, nadograđujemo svoju ličnost, obogaćujemo iskustvo, i pokazujemo djeci jedan zdrav odnos prema životu i ljudima. Djeca jesu na prvom mjestu, ali upravo zbog njih ne smijemo zaboraviti sebe, jer njima nije dobar uzor roditelj za kojeg ono »ja« više ne postoji.
