Mnoge studije otkrile su povezanost negativnih iskustava u djetinjstvu i lošijeg fizičkog zdravlja. Međutim, mali je broj istraživanja koja ispituju na koji način takva iskustva utiču na razvoj i ponašanje djeteta. Sa biološke tačke gledišta, dječji razvoj kao i razvoj njihovog mozga najbrže se odvijaju tokom prvih pet godina života. Ipak, to vrijeme označeno je ne samo kao period velikih mogućnosti već i ranjivosti najmlađih.

Iako se lako može zaključiti da bi traumatična iskustva na djecu ostavila negativan trag, ostaje pitanje koliki je zapravo njihov uticaj? Drugim riječima, u kojoj mjeri bi traume – kao što su fizičko, seksualno i psihičko zlostavljanje i zanemarivanje, kao i zlostavljanje u porodici, mentalne bolesti, nasilje i fizičko ograničavanje kretanja – negativno uticale na ponašanje i školski uspjeh mališana?

Studija o uticaju negativnih iskustava u ranom djetinjstvu

Pedijatar Manuel E. Himenes sa Rutgers Robert Wood Johnson medicinske škole i njegove kolege uočili su značaj stabilnog porodičnog okruženja za stvaranje jake osnove za dalji napredak i uspeh djeteta u životu. Zato su željeli da sprovedu studiju koja bi dovela u vezu negativnnegativni a iskustva u ranom djetinjstvu sa lošim akademskim rezultatima, teškoćama u čitanju i pisanju i problematičnim ponašanjem u školi. Odlučili su da ocjene rezultate učenika prvog razreda s obzirom na to da su akademske vještine i ponašanje djece u tom periodu pouzdani pokazatelji u kom smjeru će se odvijati njihovo obrazovanje u budućnosti.

Himenes i njegov tim sproveli su sekundarnu analizu podataka studije „Osjetljive porodice i blagostanje djece“ (Fragile Families and Child Wellbeing Study – FFCWS). U studiji je učestvovalo skoro 5000 mališana rođenih od 1998. do 2000. godine u 20 velikih američkih gradova. Osim toga, veliki broj njih rođen je u vanbračnim zajednicama. Podaci su prikupljani na osnovu intervjua sa roditeljima poslije rođenja djeteta i razgovora sa njima kada su mališani napunili 1, 3, 5 i 9 godina.

U Himenesovoj studiji njegov tim je uzorkovao 1007 djece iz FFCWS studije i koristio rezultate izveštaja nastavnika, kao i informacije dobijene od primarnih staratelja pet godina poslije rođenja djece. Svi izvještaji i procjene uočili su osam negativnih iskustava u djetinjstvu definisanih u ACE studiji Centara za kontrolu i prevenciju bolesti i Kaiser Permanente zdravstvene organizacije. Od nastavnika se tražilo da ocjene djecu na skali od 1 do 5 – gde 1 predstavlja „daleko ispod prosjeka“, a 5 „daleko iznad prosjeka“ – iz čitanja i pisanja, prirodnih i društvenih nauka i matematike. Osim toga, trebalo je da nastavnici opišu ponašanje djece u učionici koristeći ček-listu i navedu ukoliko je ponašanje bilo „stvarno“, „donekle ili ponekad stvarno“ ili „veoma ili često stvarno“.

Rezultati su bili očekivani: 55% mališana imalo je jedno negativno iskustvo, dok je 12% njih proživjelo tri ili više traumatičnih iskustava. Uprkos prilagođavanjima zbog pridružnih varijabli, logistička regresija prikazala je generalno pogoršanje u akademskim rezultatima, čitanju, pisanju i ponašanju sa više negativnih iskustava. Prosečan broj ACE kod djece sa lošim rezultatima iznosio je 1,2–1,54, u poređenju sa onim mališanima koji nisu doživeli traume: 0,92–0,97. Djeca sa više od 3 ACE bila su često daleko ispod prosjeka po akademskim postignućima i daleko iznad prosjeka po deficitu pažnje, problemima u odnosu sa vršnjacima i drugim ljudima iz okruženja i agresiji.

Studija ne može da utvrdi uzročnost, samo korelaciju

Uprkos ubjedljivim dokazima, Himenesova studija može samo da ilustruje vezu između negativnih iskustava u djetinjstvu i lošijeg uspjeha djece u školi, zbog čega su ona u većem riziku od slabijih akademskih postignuća i zdravstvenih problema kasnije u životu. Studija ne može da utvrdi njihovu uzročnu vezu, zato što postoje brojne pridružene ili nedovoljno poznate varijable koje utiču na ponašanje djeteta i njegov uspjeh osim traumatičnih iskustava.

Među njima su: da li dijete živi na selu ili u gradu, ko su mu prijatelji i koliko su njegovi roditelji uspješni. Osim toga, u FFCWS podacima roditelji su ti koji retrospektivno opisuju sa kakvim su se negativnim iskustvima djeca suočavala. Ovaj metod prikupljanja podataka nije objektivan i zato je nemoguće sa sigurnošću tvrditi da je naveden tačan broj negativnih iskustava koje je neko dijete doživjelo. Iz tog razloga studija Himenesa i njegovog tima može da posluži kao dobra osnova za neka naredna istraživanja koja koriguju takve varijable, što je obično teško sprovesti u studiji sekundarne analize podataka.

Ipak, otkrića ove studije ističu potrebu za integrisanim unakrsnim pristupima kako bi se unaprijedio razvoj socijalno ugrožene djece. To bi podrazumijevalo metod rane identifikacije mališana koji su doživeli neko negativno iskustvo ili žive u porodicima gdje postoji veliki rizik da budu izloženi takvim traumama.

U tom smislu neophodna je edukacija nastavnika kako bi znali da prepoznaju rane znake i šablone ponašanja djece koja su proživjela neko negativno iskustvo. Takođe, važno je da se uspostavi dobra komunikacija i saradnja između nastavnika i staratelja kako bi nastavnici bili više upoznati i mogli bolje da razumiju živote svojih učenika izvan učionice. Ukoliko je dijete već doživjelo neko negativno iskustvo koje je nastavnik uspješno identifikovao, on takvom djetetu može da posveti dodatnu pažnju i primijeni posebne tehnike kako bi ubrzao njegov akademski napredak i doprinio pozitivnim promjenama u njegovom ponašanju.

Izbor: Fondacija NOvak Đoković