Kad beba navrši godinu dana mama se mora vratiti na posao. Gledajući to maleno biće koje je tek počelo upoznavati svijet i koje itekako još dugo, dugo treba svoju mamu uz sebe, veliki broj žena osjeća veliku tugu zbog nagle razdvojenosti, strah za dobrobit svog djeteta, krivicu zato što ga ostavlja, stres i napetost zbog radnih zadataka koje mora ispuniti, a vjerovatno i bijes što živimo u društvu koje ima malo razumijevanja za zaposlene majke. Ukratko, javlja se cijeli niz negativnih osjećanja s kojima se žena nakon nešto više od godinu dana provedenih u idili druženja sa svojom bebom i partnerom/suprugom, odjednom mora nositi.

S jedne strane tu je beba koja će preko noći ostati bez najvažnije osobe u životu veći dio dana. Mama ne može a da se ne pita i da ne brine: Kako će moja beba bez mene? Hoće li to ostaviti neke emocionalne ožiljke na toj maloj dušici? Hoće li se neko drugi adekvatno o njoj brinuti? Hoće li je to iskustvo promijeniti? Što će jesti? Kako ću je nastaviti dojiti? Pitanja je puno, a sva izazivaju osjećanja straha, brige, tuge. Nisu ta negativna osjećanja nužno vezani samo za dobrobit djeteta. Majke osjećaju iskrenu i duboku tugu jer im njihov dotadašnji život nedostaje, nedostaje im vrijeme provedeno s bebom kao i sama bebica.

S takvim mislima teško se koncentrisati na posao, a zahtjevi su veliki. Osim što treba pohvatati zaostatke, informisati se o svim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile, priviknuti na radni tempo, radno vrijeme, stare i nove kolegice i kolege, treba i koncentrisano raditi i ispunjavati očekivanja nadređenih.

Veliki je to šok i teret za ženu, ali postoji nekoliko stvari koje mogu učiniti kako bi im se nova situacija barem malo ublažila.

Kad govorimo o osjećanju tuge zbog ostavljanja bebe u jaslicama, kod bake ili s dadiljom, mama može učiniti sljedeće:

– Od 6. mjeseca na dalje postepeno ostavljajte bebu s drugim članovima porodice. U početku neka to bude na 20 minuta ili pola sata, a do 1. godine pokušajte taj period produžiti i na nekoliko sati. Beba tada već samostalno jede, odnosno nije je potrebno svaka dva ili tri sata dojiti, pa je ostanak kod bake i djeda, tetke ili bliske prijateljice lakše organizovati. Ovom metodom ne samo da privikavate bebu da se može dogoditi da vas ponekad nema, već ćete i sebe istrenirati da vam naglo odvajanje ne bude preveliki šok.

– Dobro razmislite koju opciju čuvanja ćete imati kad se vratite na posao. Bilo da je u pitanju baka, rođaka ili dadilja, već od bebinog 10. mjeseca počnite tu osobu intenzivnije uključivati u njegu i brigu o bebi. Ne ustručavajte se pokazati joj na koji način vi neke stvari radite, ali pustite je i da sama “vježba” uz vaše mentorstvo. Ipak vi najbolje znate što je najbolje za vašu bebu i što najviše voli. Ovo je vrlo važno jer će vam pružiti psihološki mir kad krenete na posao znajući da se neko jako dobro i zadovoljavajuće brine o vašoj bebi.

– Ako beba ide u jaslice, ne ustručavajte se saznati sve što možete o vrtiću, vaspitačicama, načinu rada s djecom, prevenciji zaraznih bolesti (koliko je to moguće).
Razgovarajte s medicinskom sestrom i vaspitalicom i posjetite jaslice ako treba i nekoliko puta. Takođe, pokušajte se dogovoriti da bebu nekoliko puta dovedete sa sobom i privikavate je na novo okruženje, na nove osobe u njenom životu (vaspitačice) i novu djecu.

– Raskrstite sa sobom da su rad i posao takođe jedna od stvari koju prvenstveno radite za svoje dijete. Odgovorni ste za to maleno biće i rad je jedan od načina da joj pružite ono što joj treba kako bi bila zdrava i zadovoljna beba, dijete, tinejdžer, a kasnije i odrasla osoba. I u drevnim civilizacijama kada žene nije trebalo da odlaze na posao od 8 do 16 ili od 9 do 17 kao danas, one su svejedno svoju djecu ostavljale na čuvanje drugima kada su odlazile da skupljaju hranu. Ljudi su programirani da s jedne strane zavisimo od mame i tate, a s druge strane moramo se svakim danom otisnuti na sopstveno putovanje, samostalno istraživati i upoznavati svijet, dati povjerenje i drugim ljudima koji nam pomažu i koji nas čuvaju, učiti kako funkcionisati u različitim situacijama i prilikama. Odvajanje je normalni dio odrastanja.

– Razgovarajte s prijateljicama ili rođakama, a prije svega sa suprugom ili partnerom. Podijelite svoje emocije, jer čim iz sebe izbacimo određene strahove, kada ih izgovorimo na glas, kao da izgube na svojoj jačini. Svaki put kad ih ponovno prepričavamo postaju sve slabijeg intenziteta. Osim toga, dobit ćete emocionalnu podršku koja vam treba, možda i neki dobar savjet ili drugačiju perspektivu. Ako ste tužni, budite tužni. Ako ste uznemireni, budite uznemireni. Dozvolite negativnim emocijama da prođu kroz vas i da se “izduvaju” kroz razgovore s ljudima koji su vam podrška.

– Pripremite i obavite sve što se unaprijed pripremiti i obaviti može – od uputa dadilji, do drugih obaveza koje bi bilo dobro napraviti dok ste još na porodskom.
Jer kad počnete raditi, biće vam dragocjen svaki slobodni trenutak s vašim djetetom i nećete ga htjeti trošiti, na primjer na renoviranje dječje sobe, generalno čišćenje, otkazivanje nekog pretplatničkog ugovora i jurcanje po gradu… Obezbijedite sebi prvih nekoliko mjeseci što više vremena s bebom, a što manje u poslovima vezanim za vaše domaćinstvo.

– Kad ste s bebom iskoristite to maksimalno. Ako će pokazivati znakove separacijske anksioznosti, u što spada razdražljivost, plačljivost, dozivanje mame, neodvajanje od mame, probleme sa spavanjem i slično, informišite se kako joj dodatno pomoći da lakše prebrodi tu prvu veliku promjenu s kojom ste suočeni. Uvijek je mazite, puno ljubite i dajte joj konstantno osjećaj sigurnosti koji osjeća da gubi jer više nije 24 sata uz mamu.

– Ne pokazujte bebi da ste tužni, uznemireni, prestrašeni ili da osjećate krivicu. Naime, ako ćete neverbalnim gestovima, suzama i drugim fizičkim ekspresijama i energijom koju šaljete zračiti negativno, vaša beba će to osjetiti na intuitivnom nivou i osjećaće da nešto nije u redu. Pokušajte se smiriti i prihvatiti činjenično stanje takvo kakvo je. Kad ste s bebom budite smirena, budite jaka, budite stub svojoj bebi jer ona treba vašu umirujuću energiju, nježnost, ljubav i povjerenje da će sve biti ok, da se i sama lakše nosi s promjenama.

Što se tiče samog obavljanja posla, puno ćete ga lakše odrađivati ako uradite sljedeće:

– Posložite sebi u glavi da na posao morate ići. Kad ste na poslu pokušajte se fokusirati i raditi ga najbolje što možete. Brže će vam proći vrijeme ako se zaista udubite u posao. Višak vremena ili puno slobodnog hoda daće vam i više prostora da stalno razmišljate o svojoj bebi. Pokušajte u sebi ponovno probuditi strast za svoj posao i podstaći u sebi kreativnost, neke nove ideje, bilo što što će vas zaokupiti, a ujedno učiniti vaše klijente, stranke, poslodavca i kolege zadovoljnima.
Ako poslu pristupite nevoljno, bez ikakvog entuzijazma plačući u wc-u za svojom bebom, biće vam puno teže prebroditi povratak na posao. Ako poslu pristupite s entuzijazmom, proaktivno i pozitivno, poradićete ujedno i na sopstvenom samopouzdanju i radovati se novim izazovima i uspjesima.

– Među koleginicama i kolegama potražite podršku, pogotovo ako u vašoj firmi postoji mama koja je kroz iskustvo već prošla. Zatražite razgovor u toku pauze, razmijenite iskustva, saznajte da niste jedina kojoj je teško, ali da se sve preživi i da se nećete zauvijek osjećati tako loše.

– Nemojte zvati stotinu puta kući da provjerite kako je beba. Na niz radnih mjesta to nećete niti moći ili smjeti, ali stalnim provjeravanjem samo ćete se dodatno uznemiravati. Ostavite osobi koja čuva bebu ili jaslicama broj za sva pitanja ili hitne slučajeve (i svoj i suprugov) i jednostavno imajte vjere da vašoj bebi ništa ne nedostaje. Osim vas, ali ubrzo ćete doći kući i sve joj nadoknaditi.

– Ako vas uhvati kriza i želite se isplakati, učinite to. Izolujte se ako je moguće i isplačite tu gorku knedlu koja vam stoji u grlu. Zadržavanje emocija nije dobra metoda jer ćete tonuti samo dublje zagušeni boli i tugom. Ako je potrebno potražite i stručnu pomoć za sebe, odnosno razgovor s psihoterapeutom koji će vam dati smjernice za izlazak iz depresije.

– I zapamtite – niste ostavili svoje dijete, niste mu naudili i vi ste dobra mama. Bilo bi puno bolje kada bi mogli ostati duže na porodiljsom ili kad bi imali poslodavca koji bi dozvolio rad od kuće, ali dok se takva praksa ne uvede, društvo ne promijeni, kao i zakoni, učinili ste najbolju stvar za svoje dijete. Preuzeli ste odgovornost, i ma koliko vam bilo teško, uhvatili se u koštac s borbom za egzistenciju i bolje uslove života za vaše dijete. Samo hrabro naprijed i vjerujte da će sve doći na svoje mjesto ako sebi date malo vremena i vjerujete u sebe i svoje dijete.

Izvor: Klinfo