PIŠE: Mama Marija

Draga moja učiteljice,

Svakog dana, sve više, oko mene je prisutna priča o mom skorom polasku u školu. To me jako raduje, ali je počelo, po malo, i da me plaši.

Išao sam kod ljekara na neki neobičan pregled koji nazivaju sistematskim. Ti znaš koliko se plašim odlaska kod ljekara i zubara. Pričao sam ti svaki put o tome. Imala si veoma detaljan izvještaj šta su mi radili, da li sam plakao i koliko, kakvog je ukusa sirup koji sam pio, na koje načine su mama i tata pokušavali da mi skrenu pažnju kada je trebalo da primim injekciju, znaš čak i za mog ‘pingvina’ koji ispušta lijek kada kašljem, a kojeg vi odrasli nazivate inhalator. E, ovaj pregled je bio malo drugačiji, kažu da na njega idu djeca koja treba da se upišu u školu, dakle, samo mi koji smo sada ‘veliki’. Provjeravali su moju visinu i težinu i rekli da sam pravi momak. Recitovao sam, crtao, brojao, pjevao pjesmicu na engleskom, ali ni ovog puta nijesam izbjegao bolnu stranu pregleda, tj.vakcinu. Sjetio sam se kako mi uvijek govoriš da sam hrabar, pa nijesam plakao.

Sjećaš li se onog radnog stola o kojem sam ti pričao?! Uskoro ću ga dobiti. Smislio sam već gdje će mi stajati knjige, gdje torba, a na koji dio ću postaviti mog Kung fu pandu.

Uskoro ćemo imati plesni nastup. Radujem se tome. Sjećam se kako su se prethodne godine drugari iz starije grupe pripremali. Ostalo mi je u sjećanju kao nešto veoma važno. Taj ples znači da nijesmo više djeca, odlazimo iz vrtića i krećemo u školu.

Išao sam da vidim kako izgleda škola. Dopada mi se, mnogo. Velika je, sa puno učionica. Djeluje mi veoma ozbiljno.

Ali… Moram nešto da ti priznam. Malo sam i zbunjen, a i tužan. Iako me raduje to što ću od septembra da budem đak, nije mi jasno zašto moram prestati da dolazim u vrtić. Ja volim da budem tu. Volim tebe, draga moja učiteljice. Ti znaš sve moje tajne. Nekada sam nešto prećutao mami i tati, ali tebi sam rekao. Uvijek si me hvalila kada uradim nešto lijepo, opominjala kada vidiš da radim nešto što ne priliči lijepo vaspitanom djetetu.

Zavolio sam vrtić zahvaljujući tebi. Ti si me uspavljivala, hranila, igrala se sa mnom dok su mama i tata na poslu. Ti si me naučila koliko je drugarstvo važno. Ti si mi čitala priče i pjesmice, koje sam sa ponosom prepričavao i recitovao pred roditeljima. Ti si me spremala za priredbe u kojima sam glumio i dobio aplauze. Ti si umjela da prepoznaš kada sam tužan, srećan, ljut, kada mi je potreban zagrljaj,… Ti si ta koja mi nedostaje kada se ne vidimo duže vrijeme i kojoj srećan trčim u zagrljaj.

Draga moja učiteljice,

nije jasno kako je moguće da se bliži rastanak. Roditelji mi daju objašnjenja, ali ja i dalje ne shvatam zašto i ti ne možeš sa mnom u školu. Vidio sam tu lijepu zgradu, srećan sam što ću od septembra i ja biti veliki, nositi torbu sa knjigama na leđima, dolaziti kući sa obavezom da radim domaći, ali zašto bez tebe?

Mama i tata obećavaju da ću moći da svratim da te vidim kad god zaželim. Malo mi je lakše zbog toga, jer ne želim da moj odlazak u školu predstavlja naš rastanak. Roditelji kažu da nema rastanka sve dok mislimo jedni na druge, i ja im vjerujem.

Draga moja učiteljice,

Hvala ti na svemu. Od prvog susreta, osmjeha do danas. Hvala ti na ljubavi, pažnji i strpljenu. Hvala ti na posvećenosti. Hvala ti što vjeruješ u mene i to pokazuješ.

Ti nijesi jedna osoba, već više predivnih i dragih osoba, ali ljubav je jedna i jaka, zato ti se obraćam u jednini.

Ne shvatam još uvijek šta znači kada roditelji kažu da si zajedno sa njima postavila temelj daljeg razvoja moje ličnosti, ali zvuči kao nešto izuzetno važno i veliko.

Hvala ti u moje i u ime mojih roditelja. Čuvaću te i nositi u svom srcu, sjećaću se zajedničkih trenutaka provedenih u vrtiću kroz naše fotografije i zajedniča umjetnička djela, koja mama brižljivo čuva od prvog dana, i trudiću se da što češće svratim samo da te zagrlim i poljubim.

Draga moja učiteljice,

Veliko je zadovoljstvo imati tebe na putu odrastanja.

Tvoj V.